Arheolozi su četrdeset godina gledali u zid hrama na Cipru i nisu vidjeli gotovo ništa — dok im laser nije pokazao da su brodovi bili tamo cijelo vrijeme.
Na lokalitetu Kition Kathari, u južnom zidu Hrama 1, tim istraživača 2024. godine usmjerio je lasere visoke rezolucije prema drevnim kamenim blokovima. Rezultat je 23 nova urezana broda gotovo nevidljiva golim okom. Studija je objavljena u International Journal of Nautical Archaeology, a potpisuju je Graham Braun s University of Cincinnati i Caroline Barnes s University of British Columbia.
Devetnaest brodova bilo je zabilježeno još 1982. godine, a dva dodatna pronađena su na oltaru Hrama 4. No ono što je promaklo generacijama istraživača nisu bili samo novi brodovi — nego i činjenica da nisu urezani odjednom.
Brodovi stari tri stoljeća
Prema nalazima, urezi su nastajali kroz čak 300 godina, generacija za generacijom klesara. Jedan od ključnih dokaza je mali blok za popravak, dodan oko 150 godina nakon što je zid već bio sagrađen — i na njemu je urezan brod. To ruši pretpostavku o jednokratnom činu i otvara sliku žive, dugotrajne pomorske tradicije.
Istraživači su brodove razvrstali u šest kategorija: levantske trgovačke brodove, minojske jedrenjake, hibridne galije vjerojatno s karmelske obale i jedan izrazito ciparski hibrid. Raspon stilova seže i prije i poslije sloma brončanog doba.
Caroline Barnes priznala je da tim uopće nije tražio brodove. Cilj projekta bio je lasersko skeniranje blokova radi šireg istraživanja kasnobrončanodobne zidarske prakse. „Kad smo primijetili sve te brodove, osjećala sam ogromno uzbuđenje”, rekla je.
Što nam to govori o slomu brončanog doba
Termin „slom” obično implicira da je sve izbrisano i da se počelo ispočetka, mnogo kasnije. No na Cipru se, kako pokazuju ovi urezi, dogodilo nešto drugo — ljudi su nastavili klesati brodove dok su gradovi drugdje bili napušteni. To je važan korektiv uvriježenoj slici katastrofe koja briše kontinuitet.
Braun i Barnes napominju da je praksa urezivanja brodova na Cipru zabilježena i u srednjem vijeku, pa se može govoriti o paralelnom iskustvu kroz vrijeme. Brodovi u Hramu 1 urezani su u visini očiju, tako da su nalikovali siluetama plovila usidrenih u obližnjoj uvali. Oni na oltaru Hrama 4 urezani su pri dnu, blizu poda, pa su autori studije pretpostavili da bi u svjetlucanju oltarne vatre izgledali kao da plove „na treperavom svjetlu”.
Ovdje se nameće pitanje koje istraživači nisu postavili: koliko je još takvih nalaza izgubljeno jer nemamo pristup tehnologiji — ili volju da je primijenimo — na vlastitim lokalitetima? Cipar je dobio lasersku rekonstrukciju zidova i VR prikaz koji će javnosti približiti otkriće. Hrvatska obala, s brojnim antičkim i srednjovjekovnim nalazima, još čeka sustavnu digitalizaciju te vrste.
Vrijeme i dalje jede te brodove. Braun i Barnes kažu da su urezi vrlo vjerojatno postojali i na dijelovima zida koji su danas nestali. Ono što laser uspije zabilježiti prije nego što kamen nestane, ostaje trajno — sve ostalo prepušteno je eroziji i ravnodušnosti.