Prevareni smo – Porez na kilometre za električna vozila stiže u Europu

Uvođenje poreza na kilometre za električna vozila već je stvarnost u tri zemlje, a Francuska razmatra isti potez – što otvara pitanje kako će države nadoknaditi gubitak prihoda od goriva.

Novi Zeland, Island i Ujedinjeno Kraljevstvo odlučili su naplatiti prijeđenu kilometražu električnim automobilima. Novi Zeland je 1. travnja 2024. uveo električna vozila u sustav naknada za korištenje cesta, koji se već primjenjivao na dizelaše. Vozači kupuju prava na svakih tisuću kilometara — 76 novozelandskih dolara, otprilike 38 eura, za lagani električni automobil. Island je krenuo s električnim i vodikovim vozilima 2024., a od 1. siječnja 2026. naknadu je proširio na sva vozila, uključujući klasična. Vozilo do 3,5 tone plaća 6,95 kruna po kilometru, oko pet eurocenti, s tim da tarifa raste s težinom.

Britanski model od 2028.

Ujedinjeno Kraljevstvo nedavno je usvojilo porez istog tipa. Od travnja 2028. električna vozila plaćat će oko 2,2 centa po kilometru, a plug-in hibridi 1,1 cent. Na prosječnih 12.200 kilometara godišnje to iznosi približno 268 eura. Porez nazvan Electric Vehicle Excise Duty u početku će se odnositi samo na osobne automobile – dostavna vozila, autobusi i električni motocikli izuzeti su. Dodat će se postojećoj naknadi za promet koju električna vozila na Otoku plaćaju od 2025. Kilometraža se prijavljuje i provjerava na tehničkom pregledu, bez GPS uređaja.

Argument britanske vlade stane u jednu rečenicu: oni koji više voze trebaju više doprinositi. Nije riječ o izoliranom slučaju — nekoliko američkih saveznih država, među njima Oregon, Utah i Havaji, već primjenjuju sličnu fiskalnu logiku.

Francuska dilema

U Francuskoj ništa nije službeno najavljeno, ali tema nije zamrla. Krajem 2023. glavna uprava za trezor procijenila je da bi elektrifikacija voznog parka do 2030. mogla produbiti manjak prihoda za 13 milijardi eura, a do 2050. za 30 milijardi. Teško je zamisliti da se ništa ne razmatra, iako ništa nije potvrđeno. U lipnju 2026. Vijeće za obvezna davanja, institucija povezana s Revizorskim sudom, pregledalo je nekoliko opcija za kompenzaciju pada prihoda od goriva. Prema dostupnim informacijama, kilometarski porez na osobne automobile sudario bi se s europskim pravom, pa izvještaj radije spominje godišnji porez na posjedovanje od oko 95 eura. Opcija po kilometru očito nema naklonost izvještaja.

No kilometarski porez nije jedina mogućnost. Država bi mogla posegnuti za kontrolom kilometraže na tehničkom pregledu, ugrađenom telematikom ili dodatnim porezom pri registraciji, po modelu ekološkog malusa. Porez na težinu već se godinama raspravlja.

Što zapinje

Na papiru ideja se brani. Onaj koji mnogo vozi više i plaća, a izbjegava se potreba da se potrošnja automobila izolira od potrošnje grijanja ili perilice na kućnom brojilu. Slabosti su, međutim, stvarne. Gradski stanovnik s metroom pod prozorom i žitelj ruralnog područja bez alternative ponekad voze jednako, ali nemaju isti izbor. Porez bi kaznio ove druge. Nisu svi kilometri jednaki ni za zajednicu: pusta cesta u podne nije isto što i ulaz u metropolu u osam ujutro. Usklađivanje tarife prema mjestu i vremenu zahtijevalo bi GPS praćenje, dakle znanje o tome kamo idete i kada – pitanje privatnosti koje se ne može tek tako odbaciti. Osim toga, Novi Zeland i Island male su zemlje i njihov se model ne prenosi mehanički na Francusku.

Za vozače električnih automobila pravo pitanje bit će kalendar i visina poreza. Ovi primjeri pokazuju uglavnom jedno: elektrifikacija neće ukinuti automobilsku fiskalnu politiku. Samo će promijeniti njezinu osnovicu.

Ovdje se otvara pitanje koje zagovornici kilometarskog poreza izbjegavaju: ako država jednom uvede naplatu po prijeđenom kilometru, što jamči da se ona neće širiti i na druge oblike mobilnosti, od bicikala do pješačenja? Iskustvo s gorivom pokazuje da porezi rijetko ostaju na početnoj razini. Balkanski vozači električnih vozila trebali bi pomno pratiti ove primjere – jer ono što počne kao „pravedna“ naplata za one koji više voze lako postane trajni izvor punjenja proračuna, a ne privremena mjera.