Njemački znanstvenici objavili su u časopisu Nature rad o peptidima koji se sami sastavljaju u saćaste strukture, a vijest je preplavila svjetske znanstvene portale bez ijednog pitanja o tome kome će ta otkrića na kraju služiti.
Riječ je o kratkim lancima od svega devet aminokiselina koje se, kako opisuju istraživači s Max Planck instituta za polimere, Sveučilišta u Ulmu i Ulmske sveučilišne bolnice, spontano spajaju u sitna vlakna sa saćastom unutrašnjošću. Unutra se nalaze paralelni kanalići široki oko pet nanometara, neprekidno ispunjeni vodom koja se ponaša drukčije od one obične — gušće je pakirana, manje pokretna i dulje zadržava vodikove veze.
Voditeljica istraživanja Tanja Weil kaže da molekule dolaze s vlastitim uputama za sastavljanje, a ključni je korak razumjeti kako tako kratak slijed aminokiselina daje mnogo veću, uređenu strukturu. Njezina kolegica Katharina Landfester dodaje da su metodom krioelektronske mikroskopije vidjeli ne samo saćasti uzorak nego i molekularne spojeve koji ga drže.
Što je zapravo novo, a što se prešućuje
Znanstveni dio priče je jasan i solidan. Zamjenom pojedinih segmenata aminokiselinskog slijeda istraživači su utvrdili koji su dijelovi nužni za nastanak saća. Kad su izmijenili aminokiselinu koja oblaže stijenku kanala, promijenila se i čvrstoća vezanja vode — ali saćasta geometrija je ostala. To znači da se unutrašnjost kanala može prilagođavati bez rušenja osnovne strukture.
Autori sami priznaju da primjene — poput razdvajanja tvari ili kemijskih reakcija u tim kanalima — nisu još pokazane. Ono što za sada imaju jesu provjerena pravila za gradnju složenih materijala iz vrlo kratkih molekularnih lanaca. To je pošteno rečeno i treba to poštovati.
No upravo tu počinje pitanje koje u objavi nedostaje. Nanomaterijali koji kontroliraju vodu na razini od pet nanometara nisu bezazlena igračka. Ista svojstva koja omogućuju selektivno razdvajanje tvari omogućuju i ciljanu dostavu tvari u živi organizam, i to bez da stanica ima ikakvu šansu prepoznati uljeza. Ako se peptidna vlakna mogu programirati da vežu vodu jače ili slabije, mogu se programirati i da vežu nešto drugo.
Ista znanost, dva moguća smjera
Ovo nije prvi put da se otkriće na razini laboratorija predstavlja kao čista znatiželja. Prisjetimo se mRNA tehnologije: desetljećima je bila akademska tema dok nije preko noći postala globalni proizvod. Nitko tada nije pitao tko kontrolira lance proizvodnje, tko posjeduje patente i kome ostaje dobit. Danas to pitanje postavljamo prekasno.
Kod peptidnih saćastih vlakana situacija je slična, ali s jednom razlikom — sirovina je jeftina, sintetizacija kratkih peptida je relativno pristupačna, a to znači da utrka neće biti samo između velikih farmaceutskih kompanija. To je i prilika i rizik. Prilika je za male, neovisne istraživačke timove koji ne ovise o milijarderskim fondovima. Rizik je da se tehnologija patentira, zatvori i stavi iza paywalla prije nego što je ijedan domaći znanstvenik uopće dobio priliku proučiti je.
Pitanje za koje nitko nema odgovor
Postoji i dublja razina. Ako voda u tim kanalima doista ima drukčija svojstva — gušća, manje pokretna, s trajnijim vodikovim vezama — postavlja se pitanje što se događa kad takva struktura dospije u okoliš. Nanovlakna koja dugo zadržavaju vodu mogla bi mijenjati mikroklimu tla, utjecati na korijenje biljaka ili na mikrobne zajednice u vodi. Nitko to nije ispitao jer se još nije ni razmišljalo o primjeni.
Saće iz Ulma i Mainza ostat će za sada u laboratoriju. Ali svako takvo otkriće postavlja isto pitanje: hoćemo li ga razumjeti dok je još vrijeme, ili ćemo ga primiti kao gotov proizvod i pitati se zašto smo opet zadnji saznali.
Izvorni rad je ovdje: Nature – Sequence-encoded hexagonal lattices in multichannel peptide nanofibrils, a vrlo korisno je pročitati i objašnjenje samih istraživača s Max Plancka.
Znanstveni rezultat je stvarno vrlo zanimljiv i čini se čvrsto potkrijepljen, ali tekst mu dodaje potencijalne biomedicinske i okolišne scenarije koje zasad ne možemo pripisati ovom istraživanju kao dokazane posljedice.