Dojenčad prepoznaju bliskost preko sline, a društvo guši ljudski dodir

Studija o dojenčadi koja prepoznaju bliskost preko dijeljenja sline otvara neugodno pitanje o tome što takva saznanja znače u svijetu u kojem se dječji razvoj sve više prepušta ekranima, a sve manje ljudskom dodiru.

Istraživači sa Sveučilišta Kalifornije u Santa Barbari, Harvarda i MIT-a proveli su dva eksperimenta s djecom u dobi od četiri do šest mjeseci. Rezultati su objavljeni u časopisu Evolution and Human Behavior. U prvom eksperimentu odrasla osoba stavila je krišku naranče u usta, izvadila je i potom je stavila u usta lutke koja glumi lik. U kontrolnoj situaciji ista je osoba dodala loptu lutki. Nakon toga lutka je izrazila uznemirenost, a istraživači su mjerili u koju će osobu dijete gledati dulje.

U drugom eksperimentu odrasla osoba stavila je prst u vlastita usta, zatim u usta lutke i ponovno u svoja. U kontrolnoj verziji radila je slično, ali je dodirivala čela. Kad je osoba zaplakala, promatralo se koju će lutku dijete očekivati da reagira. U oba slučaja djeca su dulje gledala partnera s kojim je dijeljena slina, što upućuje na to da već u dobi od nekoliko mjeseci razlikuju odnose u kojima se slina razmjenjuje od onih u kojima se samo dijeli predmet ili dodiruje čelo.

Znanje koje ne dolazi iz iskustva

Voditelj istraživanja Brandon Woo izjavio je da su ga potaknula istraživanja koja su pokazala da ljudi u bliskim odnosima diljem kultura lakše dijele slinu. Prijašnji radovi njegove skupine pokazali su da djeca stara oko osam mjeseci, gledajući dijeljenje sline, zaključuju da će te osobe reagirati na nečiju nevolju. Novi eksperimenti pomiču tu granicu na četiri do šest mjeseci, dakle na razdoblje kada dojenčad još nema ni dovoljno iskustva ni razvijene motorike da bi takve obrasce sama usvojila promatranjem.

Zanimljiv je i drugi nalaz: djeca su jednako reagirala i na manje poznatu radnju, stavljanje prsta u tuđa usta, što isključuje mogućnost da pritom samo prate hranu. To upućuje na zaključak da dojenčad raspolaže apstraktnim znanjem o odnosima koje primjenjuju na različite radnje. Woo tvrdi da ti rezultati idu protiv stajališta dijela znanstvenika koji djecu na rođenju smatraju praznom pločom.

No ovdje se otvara pitanje koje autori ne postavljaju. Ako je sposobnost prepoznavanja bliskosti preko sline urođena i univerzalna, zašto je onda suvremeno društvo organizirano tako da tu istu bliskost sustavno potiskuje? Dijeljenje hrane i pića, kontakt licem u lice, zajednički obroci za istim stolom — sve se to u zapadnim društvima povlači pred higijenskim pravilima, plastičnim priborom za jednokratnu upotrebu i ekranima koji zamjenjuju pogled. Djeca koja instinktivno traže te signale odrastaju u okruženju koje ih šalje sve manje.

Što mjeri laboratorij, a što svakodnevica

Studija je provedena u kontroliranim uvjetima, s lutkama i glumcima, i mjeri samo jedno: koliko dugo dijete gleda u pojedini lik. To je uobičajena metoda u razvojnoj psihologiji jer dojenčad ne može govoriti, ali mjerenje pogleda ne govori ništa o tome kako se ta sposobnost razvija u stvarnom životu, u obiteljima s više djece, u vrtićima ili u domovima u kojima se jede iz istog tanjura. Uzorak je opisan u publikaciji, ali nije naveden u dostupnom sažetku, što je nedostatak koji svaki ozbiljan čitatelj znanstvenog rada treba imati na umu.

Ovo nije prvi put da znanstvenici dokazuju kako djeca znaju više nego što se pretpostavljalo. Istraživanja o moralnim prosudbama kod dojenčadi, o njihovoj sposobnosti razlikovanja jezika i o ranom prepoznavanju brojeva već su godinama punila znanstvene časopise. Ono što ovaj rad čini drukčijim jest to što povezuje urođenu sposobnost s konkretnom, gotovo tabu temom — slinom, tjelesnim izlučevinama i bliskošću koja se ne može digitalizirati.

Ako djeca od četvrtog mjeseca prepoznaju ko pripada kome na temelju razmjene sline, onda svaka politika koja obitelj i zajednicu tretira kao prepreku, a ne kao temelj, radi protiv nečega što je dio ljudske biologije. Pitanje za istraživače nije više samo kad djeca to znaju, nego što se dogodi kad odrastu u društvu koje ih od toga odvraća.