Studija u Royal Society Open Science pokazuje da ljudi točnije procjenjuju tuđe sklonosti kada se te sklonosti više razlikuju od njihovih vlastitih.
Istraživači su proveli dva bihevioralna eksperimenta sa 118 sudionika. Prvo su ispitanici ocjenjivali koliko su skloni 105 svakodnevnih aktivnosti, a zatim su procjenjivali iste sklonosti za dvije izmišljene osobe i dvije skupine — stanovnike grada i stanovnike sela. U završnoj fazi pogađali su sklonosti nepoznate osobe na temelju usporedbi s poznatim likovima ili skupinama.
Rezultat je bio dosljedan u oba eksperimenta: vlastite preferencije sudionika utjecale su na točnost procjene čak i kada za točan odgovor nisu bile relevantne. Autori to nazivaju egocentričnim usidrenjem — sklonošću da vlastite stavove uzmemo kao polazište za razumijevanje drugih. No pokazalo se i da su sudionici bili točniji kada se tuđa sklonost jače razlikovala od njihove.
Karta koja počinje od nas samih
Istraživači taj mehanizam uspoređuju s geografskom kartom. Vlastite preferencije služe kao početna točka, a procjena o drugima nastaje pomicanjem od te točke. Što je netko sličniji nama, to nam je „bliži” na toj zamišljenoj karti.
Kada se u igru uključe i druge osobe ili skupine, one postaju dodatne referentne točke. Kombinacija vlastitog i vanjskog okvira daje potpuniju sliku — otprilike kao što navigacija kombinira vlastiti položaj s orijentirima u okolini. Autori napominju da su ranija istraživanja pokazala kako dijelovi hipokampusa integriraju te dvije vrste informacija u prostornom snalaženju, dok je za društvene usporedbe to slabije istraženo.
Formalna usporedba modela pokazala je da je upravo razlika između vlastite i tuđe sklonosti najbolji prediktor uspješnosti, bolji od modela koji se temelje samo na apsolutnom ili relativnom odstupanju. Autori zaključuju da je egocentrično usidrenje temeljna značajka društvenih usporedbi, neovisno o tome uspoređujemo li se s pojedincima ili skupinama.
Što studija ne pokazuje
Istraživači sami navode ograničenja. Mozgovna aktivnost nije mjerena, pa je povezanost s prostornom navigacijom i dalje interpretacija, a ne dokaz. Izmišljeni profili, široke društvene kategorije i numerički zadaci teško mogu dočarati kako procjene funkcioniraju u stvarnom životu, s pravim ljudima i stvarnim posljedicama.
Ovdje se otvara pitanje koje autori nisu postavili: ako nas sličnost zbunjuje, koliko su onda pouzdane procjene onih koji su nam bliski — partnera, kolega, birača? I obrnuto, je li naša sklonost da „razumijemo” istomišljenike zapravo najveća slijepa pjega u procjeni drugih?
Studija je zanimljiva jer ruši uvriježenu pretpostavku da je razumijevanje lakše tamo gdje ima manje razlika. Podaci govore suprotno. To bi trebalo zabrinuti svakoga tko donosi odluke o drugima na temelju osjećaja blizine — od menadžera do političara. Sličnost nije jamstvo razumijevanja; često je upravo suprotno.
1 komentar
Ako je čovjek ego, ako mišljenje o sebi temelji na egu, onda će njegov život odisati smradom. No shvati li da nije ego, njegov će život imati miomiris.
Nepoznaje li čovjek sebe, onda živi nesvjesno, a nesvjestan život može biti samo život pun nerazumijevanja.
Sve ovisi o tome gdje je čovjek/ljudi zaglavio: u tijelu, umu ili srcu. Ovo su tri najvažnija mjesta iz kojih funkcionira čovjek. No u čovjeku postoji i četvrto, transcendentalno. Kad je čovjek svjestan svoje transcendentalnosti, tada nestaju sve želje. Tada čovjek živi samo u trenutku.
Samo nek’ čovjek/ljudi pogleda u sebe i vidi gdje je točno njegov problem.