Istraživači predvođeni Xiaoxijem Lijem iz Muzeja lokaliteta mauzoleja u Xi’anu proučili su 79 otisaka prstiju utisnutih u glinu na rukama, oklopima i glavama figura. Otiske su fotografirali i izmjerili razmak između brazdi, koji se s godinama povećava, a zatim su ih obradili statističkim modelom koji čitav skup otisaka analizira zajedno, umjesto da svaki pojedinačno razvrstava.
Rezultati objavljeni u časopisu Journal of Cultural Heritage govore da su odrasli muškarci ostavili oko 45 posto otisaka, žene blizu 33 posto, a osobe mlađe od 15 godina oko 22 posto. Autori u radu zaključuju da radnička zajednica „nije bila isključivo sastavljena od odraslih muškaraca”.
Što uzorak stvarno pokriva
Sam broj figura zvuči impresivno dok se ne sjetimo razmjera. Riječ je o 36 figura iz jedne sonde označene kao T23, unutar jame 1, dok kompleks obuhvaća tisuće skulptura raspoređenih u više jama. Autori to i sami priznaju: „Sonda T23 predstavlja samo lokalizirano područje jame 1, pa rezultati mogu odražavati strukturu radne snage određene faze ili proizvodne skupine, a ne cijelog projekta.”
Drugi je problem metodološki. Više otisaka može pripadati istoj osobi, što udjele pojedinih skupina može pomaknuti u oba smjera. Ni razlikovanje odraslih žena od dječaka u tinejdžerskoj dobi nije jednostavno, zbog čega su se istraživači i okrenuli bayesovskom modelu mješavine — pristupu koji je u arheologiji poznat, ali ovisi o tome koliko moderna baza otisaka vjerno preslikava drevne populacije.
Otkriće ipak ima težinu jer se ne zaustavlja na pitanju tko je radio. Ako su u proizvodnji sudjelovale žene i djeca, mijenja se i slika organizacije rada u državi Qin: radionice nisu bile zatvoreni muški ceh, nego zajednica u koju je bila uključena obitelj. To je pitanje koje izvještaj o nalazu ostavlja po strani — je li riječ o najamnom radu, obiteljskoj obvezi ili prisili, iz otisaka se ne može iščitati.
Ista metodologija, drugačiji zaključci
Ovo nije prvi put da se otisci prstiju koriste za rekonstrukciju radne snage u antici. Slične analize na keramici i opekama iz rimskih i egipatskih nalazišta godinama daju proturječne rezultate, upravo zbog malih uzoraka i nesigurnog mapiranja modernih podataka na drevne ruke. Svaki novi rad zato treba čitati kao dio slagalice, a ne kao konačan popis radnika.
Ono što ostaje nedvosmisleno jest da su figure izrađene rukama, doslovno. Dok god se arheologija bude vraćala glini i otiscima u njoj, slika o velikim drevnim projektima ostat će manje monolitna i više ljudska — s muškarcima, ženama i djecom koji su istu glinu mijesili u istoj radionici.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.