Rasprava o riječi invazivno otkriva političku korektnost prema životinjama

Rasprava o riječi „invazivno” u australskom parlamentu otkrila je više o političkoj korektnosti prema životinjama nego o stvarnoj sudbini ugroženih vrsta.

Senator David Pocock, nezavisni, 13. listopada podnio je u saveznom parlamentu prijedlog za dugoročni plan zaštite australskih krajolika i divljih životinja od invazivnih vrsta. Uslijedila je reakcija senatorice Zelenih Mehreen Faruqi koja je napala sam pojam: „Nema potrebe označavati unesene vrste kao invazivne na način koji okrivljuje životinje za probleme koje je stvorio čovjek. Životinje nisu zlikovci koje treba strijeljati ni prepreke koje treba otrovati.”

Zvuči plemenito. Ali iza te retorike krije se jedna jednostavna činjenica: ako Australija prestane kontrolirati invazivne vrste, više domaćih životinja izumrijet će. Ne manje. Više.

Što znači „invazivno”

Stručnjaci razlikuju četiri pojma koja se često miješaju. Unesena vrsta jest ona koju je čovjek premjestio izvan njezina prirodnog povijesnog areala — slučajno, poput crnih štakora na brodovima, ili namjerno, poput jelena dovezenih radi lova. Divlja (feral) označava udomaćene vrste koje sada žive u divljim populacijama neovisno o ljudima: mačke, koze, konji, golubovi, svinje, deve. Invazivna je unesena vrsta čija prisutnost zabrinjava zbog jasnog negativnog utjecaja na ekosustav ili brzog širenja. I naposljetku, štetnik je vrsta koja šteti onome do čega je ljudima stalo — usjevima, primjerice.

Nisu sve unesene vrste invazivne. Ali sve invazivne vrste su unesene. To nije ideologija, to je biologija.

Što se dogodi kad se ne čini ništa

Lisice i divlje mačke povezane su s nedavnim izumiranjem mnogih australskih sisavaca. Divlji kunići uništavaju usjeve, devastiraju autohtono bilje i hrane populacije mačaka i lisica. Ekolozi diljem svijeta invazivne vrste svrstavaju među najveće prijetnje biološkoj raznolikosti, uz uništavanje staništa, klimatske promjene, bolesti i zagađenje.

Primjer numbata, sisavca koji jede termite, to najbolje pokazuje. Nekada rasprostranjen po zapadnoj Australiji, do 1970-ih doveden je na rub izumiranja — predatorstvom mačaka i lisica, krčenjem staništa i promjenama u upravljanju požarima. Spasio ga je težak izbor: trovanje mamaca i zamke za lisice i mačke na područjima gdje je još preživio, uz ograđena utočišta bez predatora i programe razmnožavanja. Danas numbat više nije ugrožen.

Na Phillip Islandu u Victoriji, nakon uklanjanja posljednjih lisica, broj malih pingvina porastao je, a istočni barred bandikot i bush stone-curlew uspješno su vraćeni na otok s kojeg su drugdje istrijebljeni.

Brojke koje senatorica nije spomenula

Faruqi tvrdi da su domaće vrste danas u lošijem položaju. Australski indeks ugroženih sisavaca pokazuje suprotno. Tamo gdje vlasti kontroliraju invazivne predatore i provode druge mjere upravljanja, populacije ugroženih sisavaca pale su oko 20 posto i uglavnom se stabilizirale između 2000. i 2022. Tamo gdje takve intervencije izostaju, pad je veći od 50 posto u istom razdoblju.

To je razlika između spašene vrste i mrtve vrste. I ona se ne može izbrisati jezičnom finesom.

Pitanje koje izvorna rasprava ne postavlja

Ako je ubijanje životinja radi zaštite drugih životinja moralno neprihvatljivo, kako to da je istovremeno prihvatljivo pustiti predatora da ubija sporo, bespomoćno i endemsko biće koje nigdje drugdje na svijetu ne postoji? Australija je milijunima godina bila izolirana, a evolucija je stvorila niz vrsta kojih nema nigdje drugdje na Zemlji. Te vrste imaju pravo opstati.

Svaki program ciljanog ubijanja mora imati jasnu znanstvenu osnovu, unaprijed postavljene ciljeve i mjerljive rezultate koji se javno objavljuju. To nije sporno. Sporno je pretvaranje zaštite autohtonih vrsta u ideološku raspravu o tome smije li se izgovoriti riječ „invazivno”.

Invazivne vrste samo pokušavaju preživjeti. Njihov uspjeh plaća se opstankom australskih vrsta koje su tu bile prije nas. Odgovornost je na ljudima koji su ih doveli — ne na onima koji sada moraju birati između dvije neugodne opcije.