Dok kod nas kiše ima i previše, dok bujice ruše i odnose na što naiđu, u Nizozemskoj danak uzima suša.
Jučer i prekjučer se počelo vrijeme mijenjati i, kako to obično biva nakon velikih sparina, u nekim mjestima je palo toliko kiše da su ulicama tekle bujice. Rušeno je drveće, napravljena materijalna šteta,a u Rotterdamu je zabilježena i jedna ljudska žrtva. Danas, napokon, i u mom mjestu se naoblačilo. Čuo se i grom iz daljine nekoliko puta, a onda su počele padati prve kapljice.
Koji je to događaj bio! Provirim iz kuće kako bih uživao u ovom, odavno neviđenom prizoru, a ono svi moji susjedi sa suprotne strane ulice stoje na otvorenim vratima i gledaju nadolazeću kišu! Prethodne noći je bilo neobično pomračenje Mjeseca koje se događa tako rijetko. Mnogo ljudi je to gledalo, ali nije ih toliko bilo vani u jednom trenutku kao sad, kad su izašli gledati kako pada kiša, kao da je kiša veće čudo.
Izađem u dvorište, sjednem i gledam kako kiša pada. Kapljice udaraju u lišće, a ono samo šuti i kao da se boji da će svojim radosnim pokretom ili šumom prepasti kišu i otjerati je u nekom drugom pravcu. Zemlja halapljivo guta svaku kapljicu. Grane kao da se izdužuju u visinu, u susret kiši, kao da žele što više biti izmiješane s kapljicama.
Na poljani izvan dvorišta stoje dvije guske s istegnutim vratovima i podignutim glavama u suprotnom smjeru kojim pada kiša. Ne mrdaju se, kao da su kipovi. I njima ova pojava godi i uživaju u njoj nakon dugo vremena. Sve je tako mirno i ništa se ne čuje osim kiše, a njena muzika nikada nije bila tako ugodna uhu.
Šteta, sve je trajalo možda petnaestak minuta. Bila je to kiša nade, ona koja tek nagovještava novu, pravu, ona koja duže pada i dobro natopi zemlju. Samo da ne ode u drugu krajnost, da ne pretjera…
Da je čovjek odlučio ovisiti o Prirodi, još i danas bi živio u pećinama i skupljao kondenziranu vodu s pećinskih zidova u kakvu udubinu. Ali nije. Vidio je čovjek da ima ruke i noge, da može drugačije (čovjek je na Zemlju došao zadnji, sve vrste su se već snašle i prilagodile klimatskim uvjetima, za čovjeka nije bilo prirodnog mjesta, morao ga je stvoriti sam). Prošli su eoni, a čovjek je preživio. U tom preživljavanju Priroda mu je bila i prijatelj i neprijatelj. Nitko odavno ne pamti drugačija vremena od ovih u kojima se čovjek sam uzdiže na razinu Boga i proglašava Gospodarem Planeta i prirode. Ma Priroda ima svoje zakone, svoje cikluse koje je stvorila kroz milenija postojanja prije čovjeka. U te zakone, čovjek se morao petljati. Dodavati ono čega nema na površini, s površine micati ono što mu smeta. Moglo je to funkcionirati bez jačih reakcija Prirode neko vrijeme… Čitaj više »
E u BiH je otisla u krajnost jer pada svaki dan.
Obozavam ove filigranske zen tekstove gos.Ive Kobasa.
Kada sledeci put bude kisa u Rotterdamu I dve gusske izviju vrat suprotno od kazaljke na satu potpisite se sa Petar Petrovic. Kladio bih se da bi 50 portala u regiji prenelo tekst sa odusevljenjem.
P.S. Mozete spomenuti da se intervju sa vama, Petrovic Petrom , zakazuje preko citatelja OKO za 50e , cisto da ne radimo drustveni eksperiment na gladan stomak.