Sviraju li ruke?

To što svira, to su ruke – stihom bi rekao Darko Rundek. A usne? Usne su za ljubljenje, rekla bi zaljubljena Ona. Jesu. To im je prva funkcija, druga je sviranje, treća osmijeh, a ima ih još nekoliko manje bitnih. Poput govorenja, recimo.

Većina instrumenata se svira rukama. Desna čini svoje, lijeva svoje, prsti lete. Po žicama, tipkama, udaraljkama. Doista se čini da sviraju ruke. I sviraju na početku, kad se uči. Kasnije su i ruke instrument Glazbe u sviraču, u kompozitoru. Mnogi svirači uopće ne gledaju u prste, gledaju note jer im je instrument produžetak njih samih.

Kod puhačkih instrumenata, u tonove, sviranje je uključeno cijelo tijelo. Tonovi imaju otisak poljupca, otisak daha, zvuk su živoga. Svirač ne može pjevati dok svira, nema garancije da će ton kojeg je stisnuo prstima doista i izići vani jer u njemu mora još biti odmjeren dah i volja usana.

Usne će izreći nježnost, snagu, bit će tihe, prodorne, jake ili meke,.

Stvaratelj je cijeli Svemir izgradio s tonovima, oktavama. Svirač gradi mikrosvjetove od emocija, ideja, poruka.

Glazba zaobilazi racionalni um, udara izravno u emocije. Čini se idealnom za prenošenje kodiranih poruka, njihovo utiskivanje u podsvjesni um čovjeka. I jest. Glazba, sama po sebi će u nama pobuditi različite emocije – bijes, ljutnju, radost, melankoniju, strast, nježnost, borbenost, tugu, sjetu. Poslušat ćemo, otići dalje kao da se ništa nije dogodilo, ali će nam dan i raspoloženje u njemu biti s pečatom skladbe koja je u nama pobudila emociju.

Glazba je bojno polje. Točnije, čovjekov um je bojno polje i tamo se započinju, razvijaju i završavaju sve bitke ovog svijeta. A ovaj svijet – svijet je Dobra i Zla u isto vrijeme.

Razlikovat ćemo jednu od druge glazbe po onomu što nam čini – čini li nas boljim ili gorim čovjekom – to je jedino bitno.

Svirači nisu vojnici, zadnji u hijerarhijskom nizu. Zato što glazba nije hijerarhija. Izvorno nastaje… na izvoru. Postoji jedno mjesto, poput jezera na kojem se nalazi sva glazba. Do tog mjesta nema ceste, nema autobusnih linija, tek onaj koji se predao glazbi, uspije doprijeti do tamo, ali ne umom, ne osjetilima, već cijelim sobom ili bolje – bez sebe. Tamo egu mjesta nema.

Mnoštvo je reciklatora tuđih slika, zvukova, riječi koji čine glazbu viđenu očima stvarnog povremenog i privremenoga promatrača. Nekima se odškrine prozor tek na taj glazbeni svijet, drugi tamo odlaze po pozivu.

Možemo razlikovati jedne od drugih. Prvi zasluge ne uzimaju za sebe, drugima ego navuče zastore i glazbu pripisuju samima sebi. Nije da nema i takve glazbe, ali je ona varijacija eha iz udaljenog svijeta, prevedena, prečesto iskrivljeno.

Danas glazba nije dovoljna za promociju ideje koja s glazbom ne mora imati veze. Nekad smo bili suptilniji i čuli riječi, iako ih nije bilo. Sad nema mjesta nedoumici. Tekstovi se pišu po narudžbi, recikliraju se milijun puta odigrane scene, svirači postaju vojnici strane koju su izabrali. A ta Strana ih nagrađuje za vjernost, za izazivanje sljedbeništva, dariva novcem, slavom.

Moramo biti oprezni u trenutku izbora strane. Koju ne moramo izabrati. Prvotno strana nema, tek kasnije se stvaraju.