Priča mi prijatelj kako je upoznao jednog francuskog intelektualca koji ima troje djece, a sva su završila najviše škole i stekla najviša zvanja svako u svojoj struci.
O tako nečemu snivaju gotovo svi roditelji. Ako im djeca završe dobre škole, postanu cijenjeni u svojoj struci, roditelji već smatraju da su svoju najvažniju ulogu odigrali kako treba. Ponose se, a neki postaju i dosadni sa svojim stalnim pričama o uspjehu djece. Počinju prenaglašavati svoju ulogu u uspjehu djece. Roditelji čija djeca ne uspiju u školi često su razočarani. Pokušavaju sve kako bi djeca i nakon neuspjeha ponovo pokušala. Džaba je što su se djeca predala, roditelji se još ne predaju, još se nadaju čudu. Konačni neuspjeh ih dotuče, osjećaju se kao da su im „sve lađe potonule“ i takav poraz ne mogu oprostiti djeci.
Naravno, i mnogo je djece koja teže upravo k tome da uspiju kao i djeca pomenutog Francuza, da uspješno završe najviše škole i da budu cijenjeni zbog svoga znanja. Neki se trude, ali nemaju određene predispozicije i ne uspijevaju. Neki su suviše lijeni, neki neodgovorni, neki se razbole, odaju porocima… Naravno, ima i uspješnih, koji na vrijeme ili u „sudačkoj nadoknadi“ ipak dođu do cilja. I reklo bi se da su to sretnici. Ali nije uvijek tako.
Eto, ovaj Francuz, čija su djeca bila tako uspješna u svom obrazovanju, priča kako su svih troje nakon nekog vremena napustili važne poslove za koje su se školovali. Kažu da im posao nije pričinjavao zadovoljstvo. To bi otac nekako i razumio da su nakon toga odabrali neke „normalne“ poslove, ali ne! Kćerka je otišla u frizere, što je ocu bilo za ne povjerovati. A onda je jedan sin ostavio sve i otišao u Ekvador baviti se proizvodnjom zdrave hrane. Tamo živi s Indijancima, po njihovim običajima. I kćerka i sin kažu da tek sad uživaju u svom poslu, da se osjećaju ispunjenima.
Vjerujem da će biti onih koji će smatrati da su ovi mladi ljudi debelo pogriješili. Ostavili su poslove na kojima su zarađivali mnogo više nego na sadašnjim. Bili su poznati, kretali se u visokom društvu, živjeli u izobilju i bili u prilici i svojoj djeci omogućiti isti put. Neki će reći i da im ne zamjeraju, ili da im ne zamjeraju mnogo. Ali prije donošenja konačnog suda, bilo bi dobro razmisliti ovako: Šta nam je cilj u životu? Biti bogat? Uspješan? Moćan? Dobar? Koristan? Sretan? Nekako se najlogičnijim čini da bi važno bilo da je čovjek sretan, a sreća nije ista za sve, neko je nekako doživljava. I svojoj djeci, sigurno, više od svega želimo da budu sretna. Ako su sretna kada rade kao frizeri, neka budu frizeri! Džaba nam je ako nam je dijete princ, ako je on nesretan. Nije se jedan bogataš ubio jer je nesretan.
Dakle, ako nam djeca ne idu putem kojim mi smatramo da trebaju ići, ne mjerimo njihov uspjeh svojim mjerilima. Pogledajmo jesu li sretna, pa ako jesu i ako ono što rade nije protuzakonito ili društveno štetno, uživajmo zajedno s njima! Ta djeca su uspjela, na pravom su putu.
Citam u novinama za sledecu turisticku sezonu nema dovoljno radnika u Hrvatskoj pa idu emisari da traze radnike po regionu.
Medju tim radnicima bice raznih zanimanja koja nisu turisticka.
Koliko ima taksista sa fakultetskom diplomom jernisu mogli da nadju posao.
Sreca je relativan pojam, a i sudbina nesto ucini sa nama.
Nitko nikad nije završio školu za roditelja. Čak ni kratki tečaj pa da može na zid staviti uokvireni certifikat. Jedina škola koju prolazimo jest ona koju smo gledali kao djeca – gledajući svoje roditelje. Neki su kasnije rekli Bit ću poput njih. Drugi su rekli – Nikad neću biti poput njih. Dok smo bili djeca, bili smo u igri stalno. Nekad bismo usred igre začuli prodoran zvižduk. B.bi onda odmah prekinuo igru i trkom kući, to je zviždio njegov otac koji je bio strog, toliko da smo ga se i mi ostali bojali. Jednom, prije koju godinu mi je B.rekao kako mu to nije smetalo, ali jest nešto drugo – otac ga nikad nije pohvalio. Ni kad je završio školu, ni kad bi što dobro napravio. B. je s ocem živio do zadnjeg očevog dana, brinuo se o njemu i kad je završio u bolnici, potom ga je dostojno pokopao.… Čitaj više »
Tako je.
Ovo me podsjeti na jednu prekrasnu pjesmu od možda najboljeg kantautora s ovih prostora.
https://www.youtube.com/watch?v=Behl0fsX0dQ
Koliko bi se primjera na ovu temu dalo ispricčati! Međutim, jedan je na mene ostavio poseban dojam, a to je slučaj jednog liječnika koji je odselio u SAD i tamo malo po malo – uspio! E sad ova riječ USPJEH svima odzvoni u glavi, pa te zaintrigira da vidimo njegov ključ uspjeha… Uglavnom, čovjek je radio, stvarno je puno radio i sigurno je svojim radom zaslužio voditi prestižnu kliniku u tako jednoj moćnoj državi! Kad je opisivao svoj put do USPJEHA pričao je kako mu radni dan počinje u 04,30 ustajanjem, jutarnjom vježbom, trčanjem, tuširanjem, zdravim doručkom… Na poslu je često provodio i preko 15 sati, nekad bi i prespavao. I tako, malo po malo postao je respektabilan doktor i kao kruna dugogodišnje karijere došla je i titula ravnatelja prestižne bolnice! Sad se ja pitam koliko je ovaj čovjek stvarno uspio, pogotovo s obzirom da ima (ili je imao obitelj)?… Čitaj više »
Nema pravila i glupo je govorit kako je pustit dici da rade šta oće je jedino ispravno.jer ja san tija jedno, a otac mi je savjetova drugo, prista san tek kad je skupija kritičnu masu argimenata, a ne na silu. Da san napravija ono šta san sa 17 – 18 godin tija bija bi se zajeba. Konkretno, tija san u Zg ić na PMF studirat meteorologiju jer me interesirala priroda više nego društvo . . . definitivno ne za to da bi se pojavljiva na tv u vremenskoj prognozi. Otac mi je reka kako možda neću moć nać posal u gradu di živin nego u kontinentu i da on nema “veze” za mene zaposlit di oću, danas bi se to reklo “uhljebit”. Opcija rada u nekoj školi me nije interesirala. Meni se nije micalo od mista di san živija, a još manje od mora. 5 godin studija u Zg bi… Čitaj više »
Ovo sa frizerkom me sitilo na jednu istinitu pricu: udje covik u frizeraj i pita ga frizerka: “kako zelite da vas osisam?” On odgovori: “Bez puno price”
Cilj života je spoznaja samog sebe i mir kojeg ista donosi, uz sitne životne radosti. Ova djeca od tog tipa su pametnija od tih “uspješnih”, imaju mir koji je došao spoznajom da nametnuti konzumerizam i “civilizacijske norme” vode u propast, namjeran.
Da bi od loze jednog dana dobio dobro grožđe, moraš uz nju biti svakodnevno i pravovremeno primjenjivati sve potrebne radnje
– ni premalo ni previše.
Ako si je zapustio uskoro će ti je napasti i gljivice i nametnici pa od grožđa neće biti ništa.
Ako stalno oko nje čačkaš i previše je orezuješ i grožđa će biti malo i nekvalitetno
Kako i u svemu i prema djeci treba biti umjeren, ustrajan i pravedan , A, kako i lozi treba oslonac uz koji će moći uspravno rasti tako i roditelji moraju iznaći način da svojoj djeci budu potpora za ispravan put u život.
Ima jedna sigurna naznaka prema kojoj svaki roditelj može predvidjeti kakva će mu biti djeca – treba se samo okrenuti nazad i pogledati kakav je on bio prema svom ocu i majci, to i toliko će od svoje djece i dobiti !