fbpx

Doktorica frizerka

Želim biti frizerka - Kako postati frizerka

Priča mi prijatelj kako je upoznao jednog francuskog intelektualca koji ima troje djece, a sva su završila najviše škole i stekla najviša zvanja svako u svojoj struci.

O tako nečemu snivaju gotovo svi roditelji. Ako im djeca završe dobre škole, postanu cijenjeni u svojoj struci, roditelji već smatraju da su svoju najvažniju ulogu odigrali kako treba. Ponose se, a neki postaju i dosadni sa svojim stalnim pričama o uspjehu djece. Počinju prenaglašavati svoju ulogu u uspjehu djece. Roditelji čija djeca ne uspiju u školi često su razočarani. Pokušavaju sve kako bi djeca i nakon neuspjeha ponovo pokušala. Džaba je što su se djeca predala, roditelji se još ne predaju, još se nadaju čudu. Konačni neuspjeh ih dotuče, osjećaju se kao da su im „sve lađe potonule“ i takav poraz ne mogu oprostiti djeci.

Naravno, i mnogo je djece koja teže upravo k tome da uspiju kao i djeca pomenutog Francuza, da uspješno završe najviše škole i da budu cijenjeni zbog svoga znanja. Neki se trude, ali nemaju određene predispozicije i ne uspijevaju. Neki su suviše lijeni, neki neodgovorni, neki se razbole, odaju porocima… Naravno, ima i uspješnih, koji na vrijeme ili u „sudačkoj nadoknadi“ ipak dođu do cilja. I reklo bi se da su to sretnici. Ali nije uvijek tako.

Eto, ovaj Francuz, čija su djeca bila tako uspješna u svom obrazovanju, priča kako su svih troje nakon nekog vremena napustili važne poslove za koje su se školovali. Kažu da im posao nije pričinjavao zadovoljstvo. To bi otac nekako i razumio da su nakon toga odabrali neke „normalne“ poslove, ali ne! Kćerka je otišla u frizere, što je ocu bilo za ne povjerovati. A onda je jedan sin ostavio sve i otišao u Ekvador baviti se proizvodnjom zdrave hrane. Tamo živi s Indijancima, po njihovim običajima. I kćerka i sin kažu da tek sad uživaju u svom poslu, da se osjećaju ispunjenima.

Vjerujem da će biti onih koji će smatrati da su ovi mladi ljudi debelo pogriješili. Ostavili su poslove na kojima su zarađivali mnogo više nego na sadašnjim. Bili su poznati, kretali se u visokom društvu, živjeli u izobilju i bili u prilici i svojoj djeci omogućiti isti put. Neki će reći i da im ne zamjeraju, ili da im ne zamjeraju mnogo. Ali prije donošenja konačnog suda, bilo bi dobro razmisliti ovako: Šta nam je cilj u životu? Biti bogat? Uspješan? Moćan? Dobar? Koristan? Sretan? Nekako se najlogičnijim čini da bi važno bilo da je čovjek sretan, a sreća nije ista za sve, neko je nekako doživljava. I svojoj djeci, sigurno, više od svega želimo da budu sretna. Ako su sretna kada rade kao frizeri, neka budu frizeri! Džaba nam je ako nam je dijete princ, ako je on nesretan. Nije se jedan bogataš ubio jer je nesretan.

Dakle, ako nam djeca ne idu putem kojim mi smatramo da trebaju ići, ne mjerimo njihov uspjeh svojim mjerilima. Pogledajmo jesu li sretna, pa ako jesu i ako ono što rade nije protuzakonito ili društveno štetno, uživajmo zajedno s njima! Ta djeca su uspjela, na pravom su putu.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
21 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
giordano bruno
Gost
giordano bruno
2 godine prije

Citam u novinama za sledecu turisticku sezonu nema dovoljno radnika u Hrvatskoj pa idu emisari da traze radnike po regionu.
Medju tim radnicima bice raznih zanimanja koja nisu turisticka.
Koliko ima taksista sa fakultetskom diplomom jernisu mogli da nadju posao.
Sreca je relativan pojam, a i sudbina nesto ucini sa nama.

giordano bruno
Gost
giordano bruno
2 godine prije
Reply to  giordano bruno

Imam druga ima 6 dece svima je dao da zavrse zanat jer potrebne su pare za dalje skolovanje.
Imam koleginicu ima 3 dece, ina su izrazila zelju sta bi htela da studiraju, to je bio izbor zanimanja koja se ne traze, ona im je svima nalozila da zavrse pravni fakultet i kada su zavrsili zaposlila ih je.
Imam kolegu koji ima 4 dece, najstariji sin je zavrsio elektrotehniku i otisao u Ameriku, jedna ceka je zavrsila muzicku akademiju i prava, a druga cerka je zavrsila medicinu, najmladji sin nije zavrsio nista.
Neki zakljucak se namece za ove nase prostore kako to biva.
Ovo su lepe i ozbiljne teme.

bbbb
Gost
bbbb
2 godine prije
Reply to  giordano bruno

Sreća je bolja do najboljeg plana a sudbina je logika karaktera stečenog večinom genima a nešto i uz socijalno okruženje.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Nitko nikad nije završio školu za roditelja. Čak ni kratki tečaj pa da može na zid staviti uokvireni certifikat. Jedina škola koju prolazimo jest ona koju smo gledali kao djeca – gledajući svoje roditelje. Neki su kasnije rekli Bit ću poput njih. Drugi su rekli – Nikad neću biti poput njih.
Dok smo bili djeca, bili smo u igri stalno. Nekad bismo usred igre začuli prodoran zvižduk. B.bi onda odmah prekinuo igru i trkom kući, to je zviždio njegov otac koji je bio strog, toliko da smo ga se i mi ostali bojali. Jednom, prije koju godinu mi je B.rekao kako mu to nije smetalo, ali jest nešto drugo – otac ga nikad nije pohvalio. Ni kad je završio školu, ni kad bi što dobro napravio. B. je s ocem živio do zadnjeg očevog dana, brinuo se o njemu i kad je završio u bolnici, potom ga je dostojno pokopao. Ali se nikad nije oženio. Gledam ga kako se odnosi prema bratovoj i sestrinoj djeci, bio bi savršen roditelj. Meni je žao što nema djece, a kako je tek njemu, ne usudim se ni pomisliti. Na kavi se nađemo često, da je oženjen, vjerojatno bismo bili kućni prijatelji (i naša bi djeca vjerojatno bili prijatelji poput nas), ovako smo od onih ‘iz kafića’. Svejedno, on zna da me može nazvati u bilo koje doba dana i noći, ako mu što treba, a ni ja se ne bih ustručavao napraviti isto.
Djeca se ne odgajaju s riječima. Ni s naredbama. Zapravo ni s čim što izgovorimo. Djeca gledaju sve oko sebe i upijaju kao spužve, a onda od toga stvaraju sebe, svoje stavove.
Ne postoji vrijeme u kojem je lako biti roditelj. Kažu kod nas – Mala djeca-mala briga, velika djeca – velika briga. Kad odrastu, onda se uvjerimo koliko je to točno. Sve nekako klapa dok ne dospiju do prvih izlazaka. Onih noćnih. Pustiti ih? Lakše je ne pustiti ih., ali onda ih izopćavaš iz njihovog društva. Pa ih pustiš i ne spavaš cijelu noć. Jer pustio bi ih uz jedan uvjet – nazovite me kad bude trebalo doći po vas. Zvali bi, a ja bih se ustao u 2,3,sata ujutro i otišao po njih. Ne jednom.
Djeci sam rekao – ispred vas je cijeli svijet. Hoćete li živjeti, raditi negdje drugdje na godinu, dvije ili puno više, ili ćete odlučiti živjeti ovdje, to je vaša odluka. Što god odlučili, trebate znati da je ovo ovdje vaša baza i da se uvijek možete ovdje vratiti, uspjeli ili ne.
Biti roditelj je blagoslov i odgovornost. Djeca nisu moja/tvoja, nego svoja. Neki od nas dobiju tu čast da ih mogu othraniti, odškolovati, odgojiti i pripremiti za samostalan život u svijetu izvan doma. Nigdje nema garancije za uspjeh, a i ne treba nam. Najljepše priznanje će nam biti kad nam budu prigovarali da ćemo razmaziti njihovu djecu, našu unučad.

velebit2
Gost
velebit2
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

otac ga nikad nije pohvalio.
Lakše je ne pustiti ih

Uskrata vezuje.

Osnovni mehanizam negativne manipulacije.

velebit2
Gost
velebit2
2 godine prije
Reply to  velebit2

“Što god odlučili, trebate znati da je ovo ovdje vaša baza i da se uvijek možete ovdje vratiti, uspjeli ili ne.”
Dobar način razrješavanja separacijske tjeskobe.

28.juni
Gost
28.juni
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

@Alerik:Jedno veliko bravo! Zaplakala sam…

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije
Reply to  28.juni

Tebe lako rasplakat 🙂

Iza_horizonta
Gost
Iza_horizonta
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

@Alerik – mnogo lijep komentar. Bravo.

velebit2
Gost
velebit2
2 godine prije

Tako je.

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo
2 godine prije

Ovo me podsjeti na jednu prekrasnu pjesmu od možda najboljeg kantautora s ovih prostora.

https://www.youtube.com/watch?v=Behl0fsX0dQ

benty20
Gost
benty20
2 godine prije
Reply to  Har Megiddo

Zbilja fenomenalna pjesma! Dobri stari Miladin! I čisti primjer čovjeka koji je karijeru imao u džepu, a okrenuo se sebi, mada nas je vjerojatno uskratio za mnoge dobre pjesme…

benty20
Gost
benty20
2 godine prije

Koliko bi se primjera na ovu temu dalo ispricčati! Međutim, jedan je na mene ostavio poseban dojam, a to je slučaj jednog liječnika koji je odselio u SAD i tamo malo po malo – uspio! E sad ova riječ USPJEH svima odzvoni u glavi, pa te zaintrigira da vidimo njegov ključ uspjeha… Uglavnom, čovjek je radio, stvarno je puno radio i sigurno je svojim radom zaslužio voditi prestižnu kliniku u tako jednoj moćnoj državi! Kad je opisivao svoj put do USPJEHA pričao je kako mu radni dan počinje u 04,30 ustajanjem, jutarnjom vježbom, trčanjem, tuširanjem, zdravim doručkom… Na poslu je često provodio i preko 15 sati, nekad bi i prespavao. I tako, malo po malo postao je respektabilan doktor i kao kruna dugogodišnje karijere došla je i titula ravnatelja prestižne bolnice! Sad se ja pitam koliko je ovaj čovjek stvarno uspio, pogotovo s obzirom da ima (ili je imao obitelj)? Praktički svo svoje vrijeme je posvetio poslu i tako zanemario svoj privatni život, čini mi se da se u međuvremenu i rastavio. Djeca vjerojatno imaju apsolutno sve u životu što požele, ali nikad nisu imali – oca!
Svaka čast, spasio je mnoge živote, ali je i ostalim kolegama doktorima svojim primjerom pokazao da se može! Pokazao im je kako tako human posao zahtjeva ako treba i zanemarivanje obitelji. Na poslu cijenjen i poštovani stručnjak, a šta je u dubini duše svoje djece? Ima li prijatelje van posla, ima li uopće prijatelje ili je okružen “prijateljima” koji bi se mogli uz njega na neki način okoristiti? Ne znam, možda se i on na kraju svoje karijere i svog životnog puta zapita koliko je to on stvarno – uspio!?!

bbbb
Gost
bbbb
2 godine prije
Reply to  benty20

Sjetim se kirurga sa Merkura kako mu je pogled odavao da mu je sve to dosadilo, previše energije su mu ljudi uzeli, iscrpili ga, nije bio zadovoljan tim uspjehom.

kiki
Gost
kiki
2 godine prije
Reply to  benty20

Uspio, i te kako. Čovjek se prvo ostvaruje kao pojedinac. Jedini problem može se dogoditi ako naiđe na glupu ženu…

otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije
Reply to  kiki

kiki
Svako je nekako zaslužan za ono što nađe ili ima 😉

Moreno
Gost
Moreno
2 godine prije

Nema pravila i glupo je govorit kako je pustit dici da rade šta oće je jedino ispravno.jer ja san tija jedno, a otac mi je savjetova drugo, prista san tek kad je skupija kritičnu masu argimenata, a ne na silu. Da san napravija ono šta san sa 17 – 18 godin tija bija bi se zajeba.
Konkretno, tija san u Zg ić na PMF studirat meteorologiju jer me interesirala priroda više nego društvo . . . definitivno ne za to da bi se pojavljiva na tv u vremenskoj prognozi.
Otac mi je reka kako možda neću moć nać posal u gradu di živin nego u kontinentu i da on nema “veze” za mene zaposlit di oću, danas bi se to reklo “uhljebit”. Opcija rada u nekoj školi me nije interesirala. Meni se nije micalo od mista di san živija, a još manje od mora. 5 godin studija u Zg bi prigorija. Otac mi je sugerira tehnički fakultet kojega san završija i posli toga otiša u navigaciju u kojoj san bija 20 godin. Sa fakultetom strojarstva san moga radit i na kraju i bilo di po svitu, sad privatno radin u turizmu, ne baš u struci, ali mi iskustvo koristi jer opet radin sa brodovima.
Da san studira meteorologiju zaposlija bi se ja, najvjerojatnije u nekoj školi, ali poznavajući sebe nebi moga prihvatit bit u tome državnome odnisno kontrolnome sistemu di bi možda bija na takvome mistu da bi mora učit dicu ono sa čime se ne slažem, banalni primjer promjena klime od ljudi izazvana, a da nije ljudi sve bi bilo regularno. I sad bi ja mora dici to govorit. Npr to bi me ubilo i od mene biljku napravilo i vjerojatno bi sa 40 – 50 godin života mora na “tržište rada” ka pomoćni radnik.

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije

Ovo sa frizerkom me sitilo na jednu istinitu pricu: udje covik u frizeraj i pita ga frizerka: “kako zelite da vas osisam?” On odgovori: “Bez puno price”

bbbb
Gost
bbbb
2 godine prije

Cilj života je spoznaja samog sebe i mir kojeg ista donosi, uz sitne životne radosti. Ova djeca od tog tipa su pametnija od tih “uspješnih”, imaju mir koji je došao spoznajom da nametnuti konzumerizam i “civilizacijske norme” vode u propast, namjeran.

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
2 godine prije
Reply to  bbbb

Ne treba sve gledati crno- bijelo ,ima djece bogatih roditelja koji su postali prekrasni ljudi a ima djece sirotinje koji su nis koristi od ljudi , materijalno bogatstvo je potrebno do nulte tocke , to je tocka kada covjek postaje samostalan i neovisan financijski o drugima .Kada covjek dostigne tu nultu tocku ima samo dvije mogucnosti nastaviti sakupljati materijalna bogatstva ili poceti raditi na sebi.
Ivo je napisao srz , odnosno poruku svakom roditelju , dopustite djeci da budu sretna , pustite ih da rade ono sto ih zanima , dozvolite im slobodu , ne ugradjujte svoje vlastite frustracije u temelje njihovih buducih zivota , ljubav nije manipulacija , usmjeravanje i kontrola , ljubav je otpustanje .

otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije

Da bi od loze jednog dana dobio dobro grožđe, moraš uz nju biti svakodnevno i pravovremeno primjenjivati sve potrebne radnje
– ni premalo ni previše.
Ako si je zapustio uskoro će ti je napasti i gljivice i nametnici pa od grožđa neće biti ništa.
Ako stalno oko nje čačkaš i previše je orezuješ i grožđa će biti malo i nekvalitetno

Kako i u svemu i prema djeci treba biti umjeren, ustrajan i pravedan , A, kako i lozi treba oslonac uz koji će moći uspravno rasti tako i roditelji moraju iznaći način da svojoj djeci budu potpora za ispravan put u život.

Ima jedna sigurna naznaka prema kojoj svaki roditelj može predvidjeti kakva će mu biti djeca – treba se samo okrenuti nazad i pogledati kakav je on bio prema svom ocu i majci, to i toliko će od svoje djece i dobiti !

POVEZANE VIJESTI

Izbornik