Mi smo standardno, gastarbajterski

gastarbajter gipsani lavovi
27 komentara

Tako počinje pismo jedan moj prijatelj koji mi se javlja. Riječ je o vrlo obrazovanom, vrijednom  i poštenom čovjeku koji je još prije rata otišao okušati sreću na Zapadu. Evo dijela tog pisma:

Mi smo standardno, gastarbajterski. Razapeti između: zavičaja i “odomaćene” tuđine; mladosti i sve brže nadolazeće i neumitne starosti; prošlosti i sadašnjosti, želja, snova… i surove i sve grublje realnosti, slobode i ropstva, života i smrti.

Danas je, valjda, takvo doba.

Ali, nama ljudima “od dvije pare”, raji, potomcima bivših kmetova, goljama, nikada i nije bilo drugačije.

Služimo slugama, sluginih sluga, po sistemu: „valjda je tako suđeno”, pa smo vječno “treća, četvrta ruka”: đembi-lembi, šta ostane tebi”.

Pomislio bi čovjek da sam rezigniran, razočaran, izgubljen…

Nisam.

Više je to, valjda, osjećaj svjesnosti o nedovoljnoj neostvarenosti i stalnim i uzaludnim pokušajima da se izborim protiv jačega, a da u toj borbi i one koje bi trebao imati na svojoj strani, ustvari, imam protiv sebe (jer su vječno pogrešno indoktrinirani, što bi se reklo “u korist svoje štete”).

Želio sam, jer sam se i školovao zato “da na planu lične i kolektivne odgovornosti” utičem na  promjene na bolje, i iskoristim “vlastite potencijale”, na dobrobit svima, i sebi i drugima. Ali nije išlo, “nije se dalo”.

No, nisam iznenađen.

I ja i supruga imamo profesije koje se danas zovu “kolateralne štete”.

To su bile, kad bolje razmislim, i obrazovanja i zanimanja za jedan human sistem, koji je posmatrao čovjeka kao čovjeka, a ne kao podanika.

E sad, nije da sam ja iznenađen.

Računao sam odavno na to. I svjestan sam vlastite slabosti i uzaludnosti “tog posla”, jer “nevidljivi neprijatelji” takvo šta ne dozvoljavaju: em su neuporedivo jači, em bezdušni, a ja (i svi slični meni), sve usamljeniji i otuđeniji; sve “raštimaniji” i neorganizivaniji.

Zašto?

“Naša violina svira prostu, posavsku, žalopojsku kajdu, od tri-četiri takta, a njihova aristokratska, svjetsku, sa svim taktovima”. Mi pričamo njihov jezik “šepajući”(a naš im ne treba) i zato je nama namijenjena motika, a njima kompjuteri. Zato se većina “malih Slavena” priklonilo „NATO-partnerima” i Vatikanu.

Dosta naših ljudi nije svjesno tog ropstva i namijenjene uloge, koju vjekovima već ispunjavamo:”stalno donji” (seljak, provincijalac, stranac). Eto, tako se zove moj roman, koji možda nikada neću napisati. Pisanje je možda jedini “lijek”, jer svaki drugi vid borbe je od samog početka, borba motike protiv dronova.

gastarbajterPriča
Pretplatiti se
Obavijesti o
27 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Son of Alerik
5 godine prije

Ako se isključi rat i izbjeglištvo, spašavanje žive glave (što u našem slučaju nije moguće isključiti), onda govorimo o migracijama. Jedno su migracije prije ulaska Hrvatske u EU, a drugo one prije toga. I traju barem od kraja 60-ih prošlog stoljeća. Što ljude uopće dovodi do odluke o odlasku? Mogli bismo jednostavno odgovoriti (iako je svaka priča o odlasku priča originalna i priča o jednoj sudbini) – želja za boljim životom. Nemogućnost ostvarenja pristojne egzistencije u svojoj zemlji (točnije je reći u zemlji u kojoj smo rođeni jer je uvijek upitno čija je to zemlja), nezaposlenost, blokirani računi, neimaština…i onda nije teško odlučiti otići. I onda, konačne se otiđe. Papiri, stan, prva plaća, za koji mjesec se dovlači ostatak obitelji..Nova priča počinje teći. Auto, gradnja kuće ili kupnja stana, apartmana u domovini, dolasci o Božiću i Uskrsu. Oni poduzetniji otvore kakav obrt, firmu, restoran. Mnogi u prvoj generaciji nikad ne… Čitaj više »

Piretis
5 godine prije

Da se mene pita, a hvala Bogu ne pita me se, svatko tko hoće otići u inozemstvo prvo bi morao naučiti napamet pjesmu velikog gospodina, Mostarca, Alekse Šantića: Ostajte ovdje. Pa kad je zna napamet onda može slobodno otići, jer sad zna kako će mu biti i što ga čeka.
Ili bi još bolje bilo da tu pjesmu naučimo svu djecu, da nam se zemlja ne pretvara u pustinju. Da bude nekog i tu.

eu kolonija
5 godine prije

nažalost dvije varijable su ključne zašto ljudi odlaze s ovih, bogatih, prostora. jedna je sluganska vlast koja je spremna gurnuti vlastiti narod u pogibiju zarad tuđih interesa i držati taj isti narod gladnim u vrijeme mira dok se bogati i glumi domoljublje. druga je do naroda.

Jon Sneg
5 godine prije

Poznavajuči svoj rod, užu i širu obitelj, migracije su u nas uvijek bile prisutne. Moji pradjedovi selili su se širom Austro Ugarske i Njemačkog carstva, moji djedovi i babe među raznim banovinama Kraljevine Jugoslavije odnosno kasnije među republikama Titove Jugoslavije. Prije drugog rata ostavljali bi stari stričevi svoju djecu kod svojih roditelja (mojih pradjedova) i odlazili bi za Njemačku, Francusku, Čehoslovačku,…, neki od njih iz avanturizma ili ideologije i za Španjolsku u odbranu republike. 50tih našao bi se po koji rođak, koji bi više iz avanturizma (a ne iz političkih razloga) skočio sa lokomotive (na kojoj je bio ložač) na Austrijskoj strani granice, da bi na kraju dospio do Kanade (i posjetio svoju staru domovinu tek poslije 52 godine). Onda su došle kasne 60-te i rane 70-te, i sa njima veliki broj sestriča iz Slovenije, Hrvatske i Bosne koji su sa crvenim pasošima krenuli za Njemačku, Austriju i Švajcarsku, da… Čitaj više »

topnička vatra
5 godine prije

taj “prijatel” seljak bio, seljak ostao. ja nikad problema nisam imao, yebem i domovinu i zavicaj i “našu violinu” i kiseli kupus I sarme I punjene paprika I brodet I buzaru od musula. ako mi se jede to mogu i odje. sto nije ostao tamo pa jeo zemlju ali bi bio u domovini. meni kcer ni hrvatski ne zna, u kuci govorimo sa njom engleski, hrvatsku na karti ne zna pokazati. kad smo prije neki mjesec gledali nesto o kraljevskoj obitelji pita ona mene: daddy, did Croatia have king or queen. u kuci se niti ne spominje “bivsa yugoslavija” a kamo li banana balkanske rupcage nastale iz nje. niti se druzim niti znam “nase”, niti idem u “nase” klubove I restorane i “zabave” jer da su mi trebali “NASI” ostao bih kod NAS. slusamo samo stranu glazbu I gledamo samo stranu televiziju. kad mi stara umre prodat cu onu kucu… Čitaj više »

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI