fbpx

Mi smo standardno, gastarbajterski

gastarbajter gipsani lavovi

Tako počinje pismo jedan moj prijatelj koji mi se javlja. Riječ je o vrlo obrazovanom, vrijednom  i poštenom čovjeku koji je još prije rata otišao okušati sreću na Zapadu. Evo dijela tog pisma:

Mi smo standardno, gastarbajterski. Razapeti između: zavičaja i “odomaćene” tuđine; mladosti i sve brže nadolazeće i neumitne starosti; prošlosti i sadašnjosti, želja, snova… i surove i sve grublje realnosti, slobode i ropstva, života i smrti.

Danas je, valjda, takvo doba.

Ali, nama ljudima “od dvije pare”, raji, potomcima bivših kmetova, goljama, nikada i nije bilo drugačije.

Služimo slugama, sluginih sluga, po sistemu: „valjda je tako suđeno”, pa smo vječno “treća, četvrta ruka”: đembi-lembi, šta ostane tebi”.

Pomislio bi čovjek da sam rezigniran, razočaran, izgubljen…

Nisam.

Više je to, valjda, osjećaj svjesnosti o nedovoljnoj neostvarenosti i stalnim i uzaludnim pokušajima da se izborim protiv jačega, a da u toj borbi i one koje bi trebao imati na svojoj strani, ustvari, imam protiv sebe (jer su vječno pogrešno indoktrinirani, što bi se reklo “u korist svoje štete”).

Želio sam, jer sam se i školovao zato “da na planu lične i kolektivne odgovornosti” utičem na  promjene na bolje, i iskoristim “vlastite potencijale”, na dobrobit svima, i sebi i drugima. Ali nije išlo, “nije se dalo”.

No, nisam iznenađen.

I ja i supruga imamo profesije koje se danas zovu “kolateralne štete”.

To su bile, kad bolje razmislim, i obrazovanja i zanimanja za jedan human sistem, koji je posmatrao čovjeka kao čovjeka, a ne kao podanika.

E sad, nije da sam ja iznenađen.

Računao sam odavno na to. I svjestan sam vlastite slabosti i uzaludnosti “tog posla”, jer “nevidljivi neprijatelji” takvo šta ne dozvoljavaju: em su neuporedivo jači, em bezdušni, a ja (i svi slični meni), sve usamljeniji i otuđeniji; sve “raštimaniji” i neorganizivaniji.

Zašto?

“Naša violina svira prostu, posavsku, žalopojsku kajdu, od tri-četiri takta, a njihova aristokratska, svjetsku, sa svim taktovima”. Mi pričamo njihov jezik “šepajući”(a naš im ne treba) i zato je nama namijenjena motika, a njima kompjuteri. Zato se većina “malih Slavena” priklonilo „NATO-partnerima” i Vatikanu.

Dosta naših ljudi nije svjesno tog ropstva i namijenjene uloge, koju vjekovima već ispunjavamo:”stalno donji” (seljak, provincijalac, stranac). Eto, tako se zove moj roman, koji možda nikada neću napisati. Pisanje je možda jedini “lijek”, jer svaki drugi vid borbe je od samog početka, borba motike protiv dronova.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
27 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Ako se isključi rat i izbjeglištvo, spašavanje žive glave (što u našem slučaju nije moguće isključiti), onda govorimo o migracijama. Jedno su migracije prije ulaska Hrvatske u EU, a drugo one prije toga. I traju barem od kraja 60-ih prošlog stoljeća.
Što ljude uopće dovodi do odluke o odlasku? Mogli bismo jednostavno odgovoriti (iako je svaka priča o odlasku priča originalna i priča o jednoj sudbini) – želja za boljim životom.
Nemogućnost ostvarenja pristojne egzistencije u svojoj zemlji (točnije je reći u zemlji u kojoj smo rođeni jer je uvijek upitno čija je to zemlja), nezaposlenost, blokirani računi, neimaština…i onda nije teško odlučiti otići.
I onda, konačne se otiđe. Papiri, stan, prva plaća, za koji mjesec se dovlači ostatak obitelji..Nova priča počinje teći. Auto, gradnja kuće ili kupnja stana, apartmana u domovini, dolasci o Božiću i Uskrsu. Oni poduzetniji otvore kakav obrt, firmu, restoran. Mnogi u prvoj generaciji nikad ne nauče jezik zemlje u koju su došli.Ali što se događa u duši čovjeka iseljenika? S čim se pravda, otkud uopće osjećaj krivnje zbog odlaska?
Lako je u prvih desetljeće ili dva. Mlad si, jak si, dobro zarađuješ, djeca su u školi. Svugdje oko tebe su znakovi uspješnosti. Nekom se dogodi da mu se iz nutrine probije davno potisnuto pitanje – jesi li stvarno uspio? Što se dogodilo s onim djetetom koji je ganjao loptu i imao snove? Jesam li mu životom vratio dugove ili sam ga razočarao i postao netko koga on sad ne bi prepoznao?
Je li se sve ovo isplatilo?
Ta pitanja dolaze podmuklo, noću, kad svi zaspu.
O tom ću misliti sutra…sutra je novi dan.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

ZA MUSKE:
PISANJE JE MOZDA JEDINI “LIJEK”,
AKO PROSTATA JOS FUNKCIONIRA?

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

@Alerik:Jesu li znakovi “pjesacki prelaz” ili “zabranjeno pretjecanje” znakovi uspjesnosti u zivotu?Otkud je osjecaj krivnje zbog odlaska,a i dolaska?Da nije iz Zanzibara?Je li se sve ovo isplatilo?Odgovor dobivas na naplatnoj kucici?

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije
Reply to  Umpah Pah

LAko je odgovoriti na tvoje pitanje. Znak uspješnosti u životu je odgajati svoju unučad i biti na počasnom mjestu na njihovoj svadbi.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Odlicno!Pozdrav i puno srece unucadi,jer familija i prijatelji i jesu fundament uspjesnosti!

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije

Da se mene pita, a hvala Bogu ne pita me se, svatko tko hoće otići u inozemstvo prvo bi morao naučiti napamet pjesmu velikog gospodina, Mostarca, Alekse Šantića: Ostajte ovdje. Pa kad je zna napamet onda može slobodno otići, jer sad zna kako će mu biti i što ga čeka.
Ili bi još bolje bilo da tu pjesmu naučimo svu djecu, da nam se zemlja ne pretvara u pustinju. Da bude nekog i tu.

eu kolonija
Gost
eu kolonija
2 godine prije

nažalost dvije varijable su ključne zašto ljudi odlaze s ovih, bogatih, prostora. jedna je sluganska vlast koja je spremna gurnuti vlastiti narod u pogibiju zarad tuđih interesa i držati taj isti narod gladnim u vrijeme mira dok se bogati i glumi domoljublje. druga je do naroda.

Pantagana70
Gost
Pantagana70
2 godine prije
Reply to  eu kolonija

Neobjašnjivo. Prošli tjedan sam potrošio 380€ da bih dva puta popio jutarnju kavu na splitskoj rivi. Kao “gastarbeiter” sam recimo uspio. Imam kuću, firmu, familiju, zdravlje. Uspješan život privatni i poslovni. Problema gotovo da i nema. Ali svejedno nedostaje mi ta jutarnja kava. Sjeo na avion,uzeo apartman u centru Splita samo da bih mogao popiti tu jutarnju kavu. Isti dan sam se vratio.

eu kolonija
Gost
eu kolonija
2 godine prije
Reply to  Pantagana70

lijepo je čuti kada je netko uspjeo, mada moje je mišljenje da oni koji su bili prosjecni ovamo prosječni su i tamo. onaj tko nije uspjeo tamo isto bi mu bilo i ovamo. a što se tiče tvog postupka on je povezan s onim tko si i što si ti. koliko god tebi tamo bilo lijepo ti se ipak moraš naprezati kada razgovaraš na jeziku koji ti nije maternji. koliko god tamo hrana bila lijepa, mirisi hrane iz tvog djetinstva su još u tvojim nosnicama. ti ćeš sliku iz tvog djetinjstva uvijek nositi u sebi i sve što se nebude uklapalo u nju za tebe će biti strano. uvijek ćeš živjeti s osjećajem da si nešto propustio. za tebe važi ona “prva ljubav zaborava nema”

ps. s obzirom da si tamo uspjeo i da imaš neovisnost trebaš početi razmišljati da se ti preselis ovamo a da tamo ideš samo kada je potrebno za posao. imenujes direktora, a ti odavde možeš nadgledati njegov rad. moje razmišljanje

Pantagana70
Gost
Pantagana70
2 godine prije
Reply to  eu kolonija

eu kolonija To bi možda bilo za mene super ali onda bi mojoj djeci koja su između 11 i 17 godina nedostajala Austrija na isti način kao što meni sada nedostaje Split. Ovdje idu u školu , ovdi su im prijatelji. Hrvatska je njima samo mjesto gdje oni provedu praznike. Bojim se da ću nazad najranije za 10-ak godina.

eu kolonija
Gost
eu kolonija
2 godine prije
Reply to  Pantagana70

to jeste problem ali lakše je boriti se s problemima i kreirati rješenja u materijalističkom svijetu kada imaš šoldi nego kada ih nemaš. s druge strane austrija je blizu pa je čovjeku opet nekako lakše u svakom smislu

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Pantagana70

Kao Indijanac,imam iskustva sa stokom krupnog zuba.
I pored upotrebe najskuplje kozmetike:
S-toka
O-staje
S-toka
da zakljucim…ponavljam…da ponovimo:
U LAZI SU ZNOJNE NOGE?

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Pantagana70

Pantagana,
pantagana,
sicas li se lipih dana?

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Umpah Pah

Halo OZNA,Spavas OZNA?
Proslo je vec 5min,a nisi nam dao (-)?

A,da li i Vasa Gospoja prdi u maramicu?

Pantagana70
Gost
Pantagana70
2 godine prije
Reply to  Umpah Pah

Usput, pošto sam novi ovdi, objasni ti meni tko je ta Ozna koja tebi daje minuse?

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Pantagana70

Putin100% i to licno?

Pantagana70
Gost
Pantagana70
2 godine prije
Reply to  Umpah Pah

Lipo bilo, sad se samo spominjalo

Jon Sneg
Gost
Jon Sneg
2 godine prije

Poznavajuči svoj rod, užu i širu obitelj, migracije su u nas uvijek bile prisutne. Moji pradjedovi selili su se širom Austro Ugarske i Njemačkog carstva, moji djedovi i babe među raznim banovinama Kraljevine Jugoslavije odnosno kasnije među republikama Titove Jugoslavije. Prije drugog rata ostavljali bi stari stričevi svoju djecu kod svojih roditelja (mojih pradjedova) i odlazili bi za Njemačku, Francusku, Čehoslovačku,…, neki od njih iz avanturizma ili ideologije i za Španjolsku u odbranu republike. 50tih našao bi se po koji rođak, koji bi više iz avanturizma (a ne iz političkih razloga) skočio sa lokomotive (na kojoj je bio ložač) na Austrijskoj strani granice, da bi na kraju dospio do Kanade (i posjetio svoju staru domovinu tek poslije 52 godine). Onda su došle kasne 60-te i rane 70-te, i sa njima veliki broj sestriča iz Slovenije, Hrvatske i Bosne koji su sa crvenim pasošima krenuli za Njemačku, Austriju i Švajcarsku, da bi tamo dočekali i penziju a u starim domovinama predimenzionirane i nikad do kraja završene kuće. Došle su i ratne 90-te, koje su isto razselile dio obitelji po Europi i Sjevernoj Americi. A i sada čujem, kako se taj i taj sestrič sprema, da ode za Njemačku ili Austriju. Mislim, da ta moja priča nije specifična samo za moj rod, več da gotovo svatko iz naših krajeva može nači priču svoje obitelji.

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije
Reply to  Jon Sneg

@Jon Sneg- Da. Kada smo polovinom 70ih godina, mi djeca željna svega, vidjelo naše gastarbajtere kako o Božići i Uskrsu dolaze doma u svojim polovnim ali velikim Ford Taunusima i Opel Rekordima, kako iza zadnjeg stakla, kraj plastičnog psa koji klima glavom, izviruje Playboy ispod kaubojskog šešira, mislili smo da tako izgleda uspjeh i dobar život. I dok su se naši rođaci i poznanici uokolo šepurili, svaku drugu rečenicu počinjali sa “Kod nas u Njemačkoj”, u smeđim kariranim hlačama, kratkim i predebelim kravatama a njihove g-đe supruge u žerse haljinama papagajskih boja, mislili smi to je to, kad odrastemo i mi ćemo za njima. Ali nismo, što iz lijenosti a što zato jer se život ne da isplanirati. I bolje da nismo. Jer smo poslije vidjeli da su ti isti gastarbajteri, koji su otišli samo na par godina da naprave kuću i nešto uštede, ostali par desetljeća, do penzije, i onda se vratili u svoje 300m2 velike kuće koje su imale sve osim mladosti i života. Pa su se ubrzo preselili u dvorišnu ljetnu kuhinju- jer je to sasvim dovoljno za njih dva, sve je na dohvat ruke, ima i dva kauča na kojima spavaju, i ukratko tu je sve što im je važno i što ih još veseli, A najviše ih veseli kad pogledaju slike, magnetićem prikačene za frižider, svojih unuka koji su tamo sa djecom u Njemačkoj, kojima će oni ostaviti sve pa da se netko ima brinuti za bakin i djedov grob.

Jon Sneg
Gost
Jon Sneg
2 godine prije
Reply to  Piretis

Piretis, baš tako, kao da slušam priću svojih rođaka i poznanika.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Piretis

@Piretis:Odlican!Budi cesce kod Ive!
Biti ce:VISE NAS JE,
Lakse cemo izginuti?

topnička vatra
Gost
topnička vatra
2 godine prije

taj “prijatel” seljak bio, seljak ostao. ja nikad problema nisam imao, yebem i domovinu i zavicaj i “našu violinu”
i kiseli kupus I sarme I punjene paprika I brodet I buzaru od musula. ako mi se jede to mogu i odje. sto nije ostao tamo pa jeo zemlju ali bi bio u domovini. meni kcer ni hrvatski ne zna, u kuci govorimo sa njom engleski, hrvatsku na karti ne zna pokazati. kad smo prije neki mjesec gledali nesto o kraljevskoj obitelji pita ona mene: daddy, did Croatia have king or queen. u kuci se niti ne spominje “bivsa yugoslavija” a kamo li banana balkanske rupcage nastale iz nje. niti se druzim niti znam “nase”, niti idem u “nase” klubove I restorane i “zabave” jer da su mi trebali “NASI” ostao bih kod NAS. slusamo samo stranu glazbu I gledamo samo stranu televiziju. kad mi stara umre prodat cu onu kucu u dubrovniku I nikad vise nogom necu krociti u tu nakaradnu drzavu(drzave) ni kao turista….inace sam pomorski kapetan ako je to nekome vazno.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije

Meni jeste vazno!Dobro nam dosao i raduje me mogucnost, procitati razmisljanja i iz tvoje perspektive,Kapetane!

Nesvrstani
Gost
Nesvrstani
2 godine prije

@topnicka vatra
Ne bih bas bio tako grub i govorio za Kobasevog prijatelja da je seljak, no iz napisanog teksta mi djeluje kao osoba vrlo sklona depresiji i mislim da mu je to puno veci problem nego cinjenica sto se nalazi u tudjini.
Na kraju krajeva, kao sto i sam svojim primjerom potvrdjujes, ima i onih drugih, koji se sasvim dobro snadju i nemaju problema sa ovakvim tipom nostalgije i zaljenja.

Ali ipak… sacuvaj kucu u Dubrovniku, ako ne zbog sebe onda zbog kceri.

tambura
Gost
tambura
2 godine prije

Pljujem svoje i Englez se pravim,
na Ervackom zelim to da slavim.

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije

@topnička vatra- “Tko pljune na rodna vrata,tuđa će ga po petama tući.” Ante Dukić, hrvatski književnik.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik