Mi smo standardno, gastarbajterski

Ako se isključi rat i izbjeglištvo, spašavanje žive glave (što u našem slučaju nije moguće isključiti), onda govorimo o migracijama. Jedno su migracije prije ulaska Hrvatske u EU, a drugo one prije toga. I traju barem od kraja 60-ih prošlog stoljeća.
Što ljude uopće dovodi do odluke o odlasku? Mogli bismo jednostavno odgovoriti (iako je svaka priča o odlasku priča originalna i priča o jednoj sudbini) – želja za boljim životom.
Nemogućnost ostvarenja pristojne egzistencije u svojoj zemlji (točnije je reći u zemlji u kojoj smo rođeni jer je uvijek upitno čija je to zemlja), nezaposlenost, blokirani računi, neimaština…i onda nije teško odlučiti otići.
I onda, konačne se otiđe. Papiri, stan, prva plaća, za koji mjesec se dovlači ostatak obitelji..Nova priča počinje teći. Auto, gradnja kuće ili kupnja stana, apartmana u domovini, dolasci o Božiću i Uskrsu. Oni poduzetniji otvore kakav obrt, firmu, restoran. Mnogi u prvoj generaciji nikad ne nauče jezik zemlje u koju su došli.Ali što se događa u duši čovjeka iseljenika? S čim se pravda, otkud uopće osjećaj krivnje zbog odlaska?
Lako je u prvih desetljeće ili dva. Mlad si, jak si, dobro zarađuješ, djeca su u školi. Svugdje oko tebe su znakovi uspješnosti. Nekom se dogodi da mu se iz nutrine probije davno potisnuto pitanje – jesi li stvarno uspio? Što se dogodilo s onim djetetom koji je ganjao loptu i imao snove? Jesam li mu životom vratio dugove ili sam ga razočarao i postao netko koga on sad ne bi prepoznao?
Je li se sve ovo isplatilo?
Ta pitanja dolaze podmuklo, noću, kad svi zaspu.
O tom ću misliti sutra…sutra je novi dan.

nažalost dvije varijable su ključne zašto ljudi odlaze s ovih, bogatih, prostora. jedna je sluganska vlast koja je spremna gurnuti vlastiti narod u pogibiju zarad tuđih interesa i držati taj isti narod gladnim u vrijeme mira dok se bogati i glumi domoljublje. druga je do naroda.

Poznavajuči svoj rod, užu i širu obitelj, migracije su u nas uvijek bile prisutne. Moji pradjedovi selili su se širom Austro Ugarske i Njemačkog carstva, moji djedovi i babe među raznim banovinama Kraljevine Jugoslavije odnosno kasnije među republikama Titove Jugoslavije. Prije drugog rata ostavljali bi stari stričevi svoju djecu kod svojih roditelja (mojih pradjedova) i odlazili bi za Njemačku, Francusku, Čehoslovačku,…, neki od njih iz avanturizma ili ideologije i za Španjolsku u odbranu republike. 50tih našao bi se po koji rođak, koji bi više iz avanturizma (a ne iz političkih razloga) skočio sa lokomotive (na kojoj je bio ložač) na Austrijskoj strani granice, da bi na kraju dospio do Kanade (i posjetio svoju staru domovinu tek poslije 52 godine). Onda su došle kasne 60-te i rane 70-te, i sa njima veliki broj sestriča iz Slovenije, Hrvatske i Bosne koji su sa crvenim pasošima krenuli za Njemačku, Austriju i Švajcarsku, da bi tamo dočekali i penziju a u starim domovinama predimenzionirane i nikad do kraja završene kuće. Došle su i ratne 90-te, koje su isto razselile dio obitelji po Europi i Sjevernoj Americi. A i sada čujem, kako se taj i taj sestrič sprema, da ode za Njemačku ili Austriju. Mislim, da ta moja priča nije specifična samo za moj rod, več da gotovo svatko iz naših krajeva može nači priču svoje obitelji.

taj “prijatel” seljak bio, seljak ostao. ja nikad problema nisam imao, yebem i domovinu i zavicaj i “našu violinu”
i kiseli kupus I sarme I punjene paprika I brodet I buzaru od musula. ako mi se jede to mogu i odje. sto nije ostao tamo pa jeo zemlju ali bi bio u domovini. meni kcer ni hrvatski ne zna, u kuci govorimo sa njom engleski, hrvatsku na karti ne zna pokazati. kad smo prije neki mjesec gledali nesto o kraljevskoj obitelji pita ona mene: daddy, did Croatia have king or queen. u kuci se niti ne spominje “bivsa yugoslavija” a kamo li banana balkanske rupcage nastale iz nje. niti se druzim niti znam “nase”, niti idem u “nase” klubove I restorane i “zabave” jer da su mi trebali “NASI” ostao bih kod NAS. slusamo samo stranu glazbu I gledamo samo stranu televiziju. kad mi stara umre prodat cu onu kucu u dubrovniku I nikad vise nogom necu krociti u tu nakaradnu drzavu(drzave) ni kao turista….inace sam pomorski kapetan ako je to nekome vazno.