Francuski sindikati kao agenti krupnog kapitala nemaju što tražiti među Žutim prslucima

Sindikati u Francuskoj su prodani krupnom kapitalu

Jučer je održan Čin XVI prosvjeda Žutih prsluka u Francuskoj, koji polako jenjavaju, ali se prosvjedne akcije i dalje održavaju. Prosvjedni pokret nema jako vodstvo, a kompromitiran je i diskreditiran od strane medija i ubačenim nasilnim skupinama koje su izazivale prekomjernu uporabu sile od strane policije. Možda će se netko pitati gdje su u cijeloj priči francuski sindikati i ovo je dobra prilika da pojasnimo što su sindikati u Francuskoj i kako su tajno radili za korporativnu elitu.

Naime, sve je otkriveno ne tako davno, kada je 2013. Francusku potresao skandal bez presedana u povijesti radničkog pokreta. Tijekom suđenja koje je u Parizu počelo 2013. je bivši visoki dužnosnik Francuske udruge poslodavaca Denis Gautier-Sauvagnac priznao kako je godinama milijunima eura tajno financirao središnjice pet najvećih sindikata u Francuskoj.

Novac su dobivali sindikati CGT (Confédération générale du travail), CFDT (Confédération française démocratique du travail), CFTC (Confédération française des travailleurs chrétiens), FO (Force ouvrière) i CGC (Confédération générale des cadres), čime su francuski industrijalci i poslodavci izravno utjecali na socijalni dijalog, umanjili značaj francuskog radništva u zemlji, ali i unutar Europske konfederacije sindikata (ETUC), a što je najvažnije, preko čelnih sindikalista su upravljali prosvjedima, kanalizirali izgrede i vraćali radnike na posao.

Denis Gautier-Sauvagnac, koji je obnašao dužnost čelnika Unije poslodavaca u metalurškoj industriji (UIMM), pred sucem je potvrdio kako je u razdoblju od 2002. do 2007. sindikalistima u gotovini isplatio 16 500 000 eura, ali i da im je “pomagao i na druge načine”.

Sauvagnac je izjavio kako se ne može govoriti o podmićivanju, obzirom da je riječ o desetljećima dugoj praksi da francuski poduzetnici i industrijalci “pomažu” francuske radnike.

“Radi se o podršci radničkim organizacijama, a to su u ovom slučaju bili sindikati. Ovi iznosi su oblik podrške koju UIMM desetljećima daje radničkim organizacijama. Čak su mi pojedini sindikalisti govorili da sam škrtiji od svog prethodnika”, izjavio je na početku suđenja Denis Gautier-Sauvagnac.

Sindikati koje financira država i oligarsi ne mogu biti neovisni

Nicolas Perruchot

FOTO: Nicolas Perruchot

Na ove nezakonite radnje je javno upozoravao Nicolas Perruchot, parlamentarni zastupnik francuske stranke Novog centra bliske frakciji bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozya.

Naime, Perruchot 12. veljače 2012. objavljuje detaljno izvješće u kojem tvrdi kako su sindikati i radničke organizacije u Francuskoj financirani od strane Francuske udruge poslodavaca čime se u vrijeme rezova u proračunu i oštrih mjera štednje izravno utječe na socijalni dijalog.

Prethodno je francuski je parlament obio objaviti izvješće Nicolasa Perruchota, što je prvi put u povijesti da se dogodilo nešto slično. Na sjednici 30. studenog 2011. se Sarkozyev UMP suzdržao od glasanja, a oporbeni socijalisti bivšeg predsjednika Hollandea su se nadali da će sve brzo pasti u zaborav. Međutim, Perruchot je bio uporan i nakon nekoliko mjeseci je uspio uvjeriti urednika lista Le Point da objavi integralnu verziju dokumenta.

U Perruchotovom izvješću, odbačenom u parlamentu, stoji kako zbog načina na koji se financiraju sindikati oni nikako ne mogu biti neovisni i to isključivo zato što su skoro u potpunosti financirani novcem velikih korporacija i državnim poticajima.

“Sindikati u Francuskoj troše gotovo 4 milijarde eura godišnje. Većina tih sredstava, oko 90 posto, sindikati dobivaju od poslodavaca i države, a samo 3 do 4% otpada na izravne doprinose od članarina”, naveo je Nicolas Perruchot.

Treba naglasiti kako parlamentarni zastupnik Novog centra, Nicolas Perruchot, nije nikakav veliki prijatelj francuskih radnika i da je cijela afera bila posljedica unutarnje borbe francuske poduzetničke i političke elite koja je buknula nakon pokušaja Nicolasa Sarkozya da 2007. uništi francuski mirovinski sustav.

Ministarstvo financija je još 2004. vršilo istragu o ilegalnim bankovnim transakcijama i prebacivanju novca s računa Unije poslodavaca u metalurškoj industriji (UIMM) na čijem je čelu bio Gautier-Sauvagnac. On je tada bio u sukobu s Laurence Parisot, kasnije čelnicom Francuske udruge poslodavaca, ali i zbog brojnih političkih pitanja s tadašnjim predsjednikom Sarkozyem. Kako god bilo, krenula je lavina optužbi i više se ništa nije moglo sakriti, kako su u to vrijeme željeli i Sarkozyev UMP i Hollandeovi socijalisti.

Laurence Parisot

Laurence Parisot

2007. su Gautier-Sauvagnaca optužili da je “izigrao ukazano mu povjerenje”, te za “protuzakonito zapošljavanje”, ali i što je uposlenicima UIMM-a “na ruke” isplaćivao neprijavljene gotovinske iznose.

Arnaud Leenhardt, jedan od njegovih prethodnika koji je UIMM vodio od 1985. do 1999., tijekom suđenja je potvrdio kako su primatelji gotovinskih iznosa bili predstavnici pet najvećih francuskih sindikata.

Leenhardt također navodi kako je politička praksa korporacija da se koriste sindikatima kako bi ograničili utjecaj radništva.

“Poslodavci trebaju jake sindikate. Kada imate štrajkove, vi ste više nego sretni kada imate sindikat kojim upravljate i koji može kanalizirati izgrede kako vi to želite, što će u konačnici dovesti do toga da se radnici vrate na posao”, izjavio je Arnaud Leenhardt.

Denis Gautier-Sauvagnac novinarima je rekao ono što je ranije izjavio i na sudu: “Priznajem da do sada nisam bio dovoljno jasan, ali potvrđujem ono što govori Arnaud Leenhardt, međutim, ne mogu vam reći imena tih ljudi. To nije u skladu s mojim uvjerenjima i sustavom vrijednosti.”

Gautier-Sauvagnac je izjavio kako je financijski “pomagao” radničke organizacije i sindikate na dva načina.

Prvi je uključivao prodaju oglašivačkog prostora u glasilima u vlasništvu sindikata po višestruko većim cijenama od tržišnih ili pak kupovinu sindikalnih novina, što je bio “način da se prikriju doprinosi” onih koji sudjeluju u financiranju sindikata.

“To međutim nije bilo dovoljno, jer je imalo svoje granice i onda smo prešli na isplatu u gotovini, što je mnogo diskretnije”, rekao je novinarima Sauvagnac.

Francuski Liberation je otkrio kako je voditelj odjela za računovodstvo Unije poslodavaca u metalurškoj industriji, Dominique Renaud, obavljao povjerenu mu zadaću.

“Jednom tjedno sam odlazio kod gospodina Gautier-Sauvagnaca u ured po potpise za isplate UIMM-a i kada je gospodin Sauvagnac trebao novac, on bi rekao “Trebamo taj i taj iznos”. Skoro uvijek je to bilo oko 200 000 eura”, priznao je Renaud, a godišnje bi se tako čelnicima francuskih sindikata isplatilo više milijuna eura.

Jacques Gagliardi, jedan od bivših visokih dužnosnika UIMM-a, izjavio je kako je 2008. prethodnik Sauvagnaca, Pierre Guillen, također vršio gotovinske isplate. Prema priznanju Gagliardia, samo sindikat CGT je dobivao na stotine tisuća franaka.

Sindikalni čelnici nisu negirali ono što je priznao Gautier-Sauvagnac. Visoki dužnosnik ogranka industrijskog sindikata CFDT priznao je kako je uzimao financijsku pomoć od UIMM-a kao “naknadu za troškove sudjelovanja u radu paritetnih komisija između 2002. i 2006. i to u ukupnom iznosu od 21 626 eura”.

“Ja osobno nikad nisam ništa čuo o tajnim isplatama u gotovini. S druge strane, istina je da nam UIMM pomaže u kupnjom oglašivačkog prostora u našim novinama. Kad smo od policije tražili da ispita sve navode u vezi s aferom UIMM, na našim računima je sve bilo čisto i mogao se pratiti tijek novca. Mi nemamo što skrivati”, poručio je visoki dužnosnik sindikata CFDT.

CFDT je naveo kako su francuskom pravosuđu predali sve dokumente iz knjigovodstva, te kako je potvrđeno “da je sve bilo legalno”. Međutim, kako je novac UIMM isplaćivao u gotovini, jasno je da ne postoji mogućnost da mu se uđe u trag i dokumenti knjigovodstva u ovom slučaju ne znače baš ništa.

zuti prsluci

Sprega države, poslodavaca i sindikata na štetu radničke klase

Gledajući u širem kontekstu, izjave ljudi koji su sudjelovali u ovoj aferi su jasan dokaz o sprezi države, poslodavaca i sindikata na štetu francuskih radnika.

Tijekom posljednjih desetljeća su radnici masovno napuštali sindikate, izgubivši povjerenje u njih. Sindikalna birokracija se pretvorila u “praznu ljušturu” kojom upravlja financijska aristokracija.

Perruchotovo izvješće koje smo citirali ukazuje kako ne postoji neovisna financijska baza koja bi omogućila normalan rad sindikatima. Ako se uzme u obzir da su sindikati financirani korporativnim novcem i državnim subvencijama, svatko razuman će si postaviti pitanje može li se očekivati da se sindikalni čelnici i ponašaju drukčije?

Oni jednostavno moraju polagati račune onima koji ih plaćaju, zbog toga je i cijeli sustav njihovog financiranja upitan. To što se sve otkrilo je opet bila posljedica sukoba među elitom, a nikako jer je netko odlučio Francuzima jasno reći da poslodavci i korporativna elita upravljaju sindikalnim središnjicama.

Radnici u Francuskoj su u određenoj mjeri prepoznali taj fenomen i ovisnost sindikata o državnom novcu je dovela do odljeva članstva, no kolapsom sindikata se izgubio važan alat u borbi za ostvarivanje radničkih prava.

Danas pod zastavama nekada borbenih, čak i revolucionarnih francuskih sindikata, čelnici i sindikalne središnjice igraju reakcionarnu ulogu u korist poduzetničke i financijske oligarhije, a posljedice se vide u rezanju socijalnih, mirovinskih i radničkih prava, ne samo u Francuskoj, već diljem Europe.

U svemu tome su sindikati odigrali svoju ulogu. Oni su zajedno s poslodavcima i državom planirali i nametali provođenje tih mjera. Njihova je strategija jasna i trebalo je spriječiti da prosvjedi protiv mjera štednje postanu prijetnja njihovim korporativnim izvorima financiranja.

Uzme li se u obzir bez čega su sve ostali europski građani, od Portugala, pa do Baltika, od Cipra i Grčke pa sve do Skandinavije, očito je da su sindikalni čelnici koji troše državni i korporativni novac uspješno odradili svoju zadaću. Podsjetimo da je do konačne Tsiprasove kapitulacije samo u Grčkoj u tri godine “uspješno kanalizirano” preko 8 000 štrajkova.

Žuti prsluci - epizoda 8

Svima je jasno kako treba stvoriti nove oblike organiziranog otpora i nove političke stranke koje bi toj borbi dale perspektivu. Naravno da će svaki takav pokušaj dobiti adekvatan odgovor i da oni koji to žele spriječiti neće sjediti prekriženih ruku, ali važnije je napomenuti kako se na takozvanoj “ljevici”, pogotovo među intelektualcima i teoretičarima koji prepoznaju problem, ne naziru oni koji bi sišli među radnike, studente, umirovljenike i sve one koji na svojoj koži osjete “mjere štednje”, “fiskalnu konsolidaciju”, “fleksibilizaciju tržišta rada”, “zakon taj i taj”, odnosno među ljude koje muče svakodnevni problemi.

“Ljevičarska elita” troši potencijal na predavanja ex-cathedra koja su sama sebi svrha. Skandal u Francuskoj je posljedica duge povijesti tijekom koje su sindikati iz radničkih organizacija transformirani u korporativne marionete.

Gautier-Sauvagnac je govorio kako su ti doprinosi sindikatima “oblik podrške koju UIMM desetljećima daje zaposlenicima i članovima njihovih organizacija” i spominje Fond uzajamne pomoći osnovan 1972. za radnike u metalurškoj industriji. Međutim, to je zapravo fond koji je osmišljen kao sredstvo kojim će se sprečavati štrajkovi. Lukava “kontraofenziva” poslodavaca kao odgovor na rastuće napetosti i borbe radnika početkom ’70-ih. Takav “fond uzajamne pomoći” i kolaboracionizam s oligarhijom je na kraju “pomogao” da se uništi industrija čelika u sjevernoj Francuskoj, što je na kraju razorilo cijelu tu regiju.

Komunistička partija Francuske i njeni sindikalni čelnici su bili iznenađeni i uplašeni revolucionarnom inicijativom 1968. i izdali su tu borbu tako što su se integrirali u državni aparat uz pomoć Socijalističke stranke (PS). Njihovim putem polazi i dio bivših “radikalnih studenata” povezanih s građanskim pokretom i unutar te birokracije se uhljebljuju u takozvanoj “Novoj antikapitalističkoj stranci” (NPA) ili “Radničkoj borbi” (Lutte ouvrière).

Te stranke su svim srcem podržavale Socijalističku stranku i reakcionarnu upravu bivšeg predsjednika Françoisa Hollandea i insistiraju “da samo sindikati mogu predvoditi radničku borbu, nitko više”. Sve to daje odgovor na pitanje gdje su čelnici sindikata danas i zašto nisu na čelu Žutih prsluka, iako dio članstva sudjeluje i podržava prosvjede protiv Macrona.

Priča o Denisu Gautieru-Sauvagnacu govori u što su se pretvorili malograđanska ljevica, sindikalna birokracija, te kako su postali dio najreakcionarnije urote financijske oligarhije protiv radništva i francuskog naroda općenito.

Farsa od procesa protiv Denisa Gautier-Sauvagnaca

Za kraj je posebno važno napomenuti kako je završio Denis Gautier-Sauvagnac.

Optužen je za pronevjeru 19 milijuna eura 2013. godine i 10. veljače 2014. je osuđen u Parizu na tri godine zatvora i novčanu kaznu  od 375 000 eura.

U žalbenom postupku, 1. prosinca 2015. godine, kazna mu je smanjena na 2 godine, a novčana kazna također umanjena na iznos od 100 000 eura. Sud objašnjava svoje popuštanje “nedostatkom osobnog obogaćenja”, kao da optuženi nije skrivao da je počinio kazneno djelo.

Nešto više od godinu dana kasnije, presudom od 13. veljače 2017. godine pri Žalbenom sudu u Parizu, Denis Gautier-Sauvagnac je dobio ukidanje osuđujuće presude u brisanje iz kaznene evidencije.

Et voilà,… Ç’est la France !!!

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Pletač Pruća
Gost
Pletač Pruća

JARAM

Poput marve Goljo jaram nosi,
I upregnut, tim se još ponosi.
Sistemski je u službi moćnika,
Pa mu sudba gorka, paćenička,

Neosvješten, u zdrav mozak pr§en,
cjeli život, ogorčen, izmučen.
Pije fore ko za male bebe
Biva pos§an i uvjek najebe.

Njega Moćnik kao konja preže,
s kajasama i u krevet liježe.
Dok ne zaspi, Goljo oči trlja,
Hendi šalta, misli news- om prlja.

Samog sebe „online bombarduje“,
teroriše, razum pomućuje.
I kad nebom svijeće zasijaju,
Oči Golje same se sklapaju.

Stručno ljuštren, na lancu dresiran,
Nadajuć se, skapa patosiran.
Kapital ga je§e pa rastura
Demo- krati- ja je diktatura.

Prodaje je mu mu§a za bubrege
I zastave za razne zaprege.
Jarm nosi dok se ne utuši,
Narod veli „alaj ga i p§ši“!

Zax
Gost
Zax

Tamo bar ne ubijaju sindikaliste samo ih potkupljuju. Jedini nezavisni sindikat u hrvatskoj povijesti bio je sindikat strojovodja devedesete. Na celu mu je bio krivokuca(imena se ne sjecam). Ubijen je u sisku na kucnom pragu. Ubojica normalno nikad nije nadjen niti je trazen. Ostali sindikati su uvijek bili na strani oligarhije a protiv radnika. Inace vezano za temu zadnja dva mjeseca meksiko i indiju potresaju masovni strajkovi organizirani od strane tzv crnih sindikata koji su zaobisli sluzbene i korumpirane sindikate koji su normalno korumpirani. U meksiku je pocelo u auto industriji u vlasnistvu americkih korporacija a prosirilo se na ostale industrije ukljucujuci coca colu. Uz podrsku americkih i kanadskih nezavisnih sindikata. U americi po slicnom scenariju ucitelji su takodjer masovno strajkali. Naci informaciju o tim dogadjajima je gotovo nemoguce jer je medijska blokada gotovo potpuna. Ljep primjer o slobodi informiranja u danasnjem svijetu. Nevezano za temu, u haitiu je policija uhvatila desetak americkih placenika naoruzanih do zuba, bivsih clanova americkih specijalnih postrojbi. Sta su radili tamo nezna se, jer je americka vlada odmah od haicanske policije zatrazila da ih puste i ne postavljaju pitanja. Americkim zahtjevima je normalno udovoljeno bez prigovora

Lucija
Gost
Lucija

Zax
izvrsno.
Nadam se da ćete se češće javljat.
Nitko od nas ne može sam pokriti toliko izvora informacija.
Naravno, na sindikate u Hrvatskoj ne isplati se gubit vrijeme. Čak je i Milanović rekao da su oni isto službenici države, što i jesu.

Lucija
Gost
Lucija

Radnici 19. i 20. stoljeća sigurno ne bi rješavali problem izlaskom iz sindikata. A ako bi izašli, odmah bi osnovali novi.
Ma znamo kako se to rješava.?

Pletač Pruća
Gost
Pletač Pruća

Sva se priča svodi na vlasništvo
Goljin život ko zarobljeništvo!

tihobl
Gost
tihobl

Либерализам, то је слобода, али за истинске либерале, а не за свакога… Бернар-Анри Леви

alan ford
Gost
alan ford

pa naravno, isto kao i u Njemačkoj.
Njemački sindikati pripadaju mreži vladajuće elite i duboke države. Kao i vodstva obadviju crkvi, Katoličke i Evanđeličke (protestantske). Predstavnici njemačkih siundikata i najveći velikodostojnici obadvije crkve, zajedno sa Merkeličinom vladom,, podržavaju masovnu umjetnu sorosevsku migraciju i uvijek napadaju sve “populiste”, protivnike EU i protivnike migracije. Sindikati glume kofol brigu za radnika, a bivša dugogodišnja čelnica njemačkih sindikata Englein-Käfer, svoju kći je slala na privatnu elitnu školu u Veliku Britaniju.
Sadašnji predsjednik njemačkih sindikata, Frank Brsiske, prije 2 godine sudjelovao je na godišnjem skupu grupe Bilderberg.

Ana
Gost
Ana

Tocno!

Nostradurus
Gost
Nostradurus

Što bi sindikalne vođe radile, kada bi rješile sve probleme radnika? Ništa. Izgubili bi posao. Oni su u sukobu interesa. Logično je da su se odlučili za soluciju “beskonačne” borbe koja ne ukida “sindikat” tj. sindikalno vodstvo. I tu ulogu su dobro naplatili. Zakon ponude i potražnje je odradio svoje. Živio kapitalizam.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik