20. decembra.1920. godine rudari rudnika Kreka u Tuzli, obustavili su svoj rad i stupili u generalni štrajk. Socijalne prilike u kojima su rudari radili bile su iznimno teške, a nezadovoljstvo rudara kulminiralo je zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica, koji je ona sama potpisala. Štrajk rudara proglašen je subverzivnim činom.
Istog dana izdana je naredba rudarima Kreke kojom se zahtijevao prekid štrajka u roku od tri dana, a svima koji ne postupe po ovoj naredbi zaprijetilo se da će ih se smatrati otpuštenim i da će izgubiti pravo na državne stanove. U državnim stanovima živjeli su rudari iz Slovenije koji su radili u rudniku Kreka. Vlasti su iz revolta dio rudara i njihovih obitelji izbacile iz državnih nastamba, tzv. kolona, a rudari iz obližnjih sela, Husina i Lipnice solidarno su pomogli svoje suradnike Slovence. Više od 300 iseljenih rudara iz Kreke, pretežno Slovenaca, povuklo se sa štrajkačkim odborom u Husino i druga sela kraj Tuzle.
Već sljedećeg dana u Husino i Lipnicu poslani su naoružani žandari radi odvođenja i deportacije stranih radnika.
Rudarska solidarnost razjarila je vlast koja je reagovala brutalnim žandarmerijskim napadima i torturama na rudarske porodice i njihove goste. Usljedio je otpor rudara i oružani sukob strajkača i žandara, u koji se ubrzo uključila i vojska.
Rudarski otpor vojsci, žandarmeriji i civilnoj gardi, koji su pokušali protjerati strance, a domaće rudare prisiliti na posao, u krvi je ugušen nakon sedam dana 28. decembra 1920. godine.
Protiv pobunjenih rudara i njihovih obitelji izvršene su surove represije i zvjerstva: pljačke, silovanja, prebijanja, masovna uhićenja od strane vladajućeg režima.
Od posljedica terora i mučenja poginula je i umrlo ukupno 32 rudara. U optužbi ih se teretilo da su na Husinu i u Lipnici od 25. do 27. prosinca. 1920. godine sudjelovali u oružanom sukobu uz namjeru “da silom i oružjem onemoguće redarstvenoj straži i žandarmeriji izvršavanje zadatka”.
Juro Kerošević, optužen za ubojstvo žandara Đorđa Reljića 27. decembra 1920., osuđen je na smrt vješanjem 9. januara 1922. godine, a 10 rudara na vremenske kazne od jednog do 15 mjeseci
Zbog surovosti kojom je ugašena buna, širom zemlje izbile su pobune. Protiv tog suđenja i za spašavanje Keroševića vođena je u zemlji i inozemstvu velika akcija solidarnosti. U sindikalnoj kampanji za oslobađanje uhićenih rudara nakon štrajka i bune angažirao se Đuro Đaković, pisanjem se uključio Miroslav Krleža, intelektualci i brojni časopisi i radnička internacionala.
Kraljevom odlukom Juro Kerošević pomilovan je na Okružnom sudu u Tuzli 4. decembra 1922. godine. Keroševiću je smrtna kazna zamijenjerna sa 20 godina teške robije.
Slična priča iz HR: https://hr.wikipedia.org/wiki/Labinska_republika
Vidiš, kako su naši ljudi oduvijek povezani, makar živjeli u različitim državama …
U to ime
https://m.youtube.com/watch?v=Zzv–juyaY4
Kome je uopće upućen ovaj tekst? Solidarnost je danas misaona imenica, a nešto se kao u magli sjećam, da smo malo i pljunuli na radničko samoupravljanje. Čekaj, čekaj! Pa mi smo na pragu revolucinarnog otkrića, jer mi se čini da smo izumili stroj koji će nas uskoro vratiti čak 120 godina u prošlost.
Molim vas, kada se vratimo na početak, hladno razmislite da li je baš mudro da u borbi za bolje sutra ucmekate žandara i potegnete prvu nagradu od 20 godina teške robije, znajući da će to bolje sutra iznjedriti idiote, koji će za vašu žrtvu pokazati zanimanje i poštovanje malo sutra.
Doći će opet, nove husinske bune 🙂