Lažna hrvatska desnica opasnija od Soroševe ljevice – licemjerni huškači i prikriveni ratni profiteri

Kao što je već više puta zabilježeno kroz noviju hrvatsku povijest, najveća prijetnja hrvatskom suverenitetu i miru u regiji ne dolazi od deklarirane ljevice – niti od Bruxellesa, niti od tzv. Soroševog utjecaja – već od onih koji se najglasnije kunu u suverenizam, a zapravo igraju ulogu korisnih idiota (ili još gore, svjesnih kotačića) imperijalnih interesa jačih sila. Pritom zlorabe nacionalnu retoriku i sijanjem panike zapravo dovode do potkopavanja nacionalnog jedinstva, međuljudskog povjerenja i međunarodne stabilnosti.

Povod za ovu razotkrivajuću analizu je istup bivšeg saborskog zastupnika Marka Milanovića Litre, koji se na navodnoj “sigurnosnoj konferenciji” u Varšavi poslužio već viđenim trikovima huškanja, zamjene teza, selektivnog herojstva i neprovjerene strateške mitomanije kako bi Hrvatsku opet pokušao pozicionirati kao žrtvu, trojanskog konja i kapislu ratne psihoze. No, ovaj put, mnogo opasnijom – jer dolazi iznutra, iz lažno desnog tabora.

U nastavku detaljno raskrinkavamo ključne točke licemjernog, alibi-patritotskog diskursa ovih “desnih suverenista”.

Milanović Litre tvrdi da se bori protiv “Euroslavije” – populističke floskule bez stvarne političke analize – dok istodobno bespogovorno podržava američki i poljski vojno-industrijski kompleks, kao i ideju Europe naoružane do zuba, pod NATO kišobranom. O kojem se suverenizmu ovdje zapravo govori? Ako već grmi protiv centralizirane obrane pod Bruxellesom, zašto onda takav zanosni entuzijazam za poljsku vojnu politiku koja, ne zavaravajmo se, igra upravo po planu Pentagona?

Riječima: ne žele Euroslaviju, ali zato grle Euroameriku do suza. Suverenizam ne znači služenje jednom suverenom centru moći umjesto drugog. Pravi suverenisti se protive i američkom imperijalizmu i briselskom centralizmu. Protive se i ruskoj indoktrinaciji. Ovi licemjerni samozvani desničari samo glume treći put – zapravo su nova desna ruka istih stranih interesa koje navodno napadaju.

„Ne želim da moj sin gine za naddržavnu tvorevinu“, kaže Milanović Litre. A za što konkretno bi onda ginuli hrvatski sinovi? Za LNG terminale? Za vojnu industriju Rheinmetalla? Za širenje NATO dosega do ruske granice? Ili, kako to već nižu godine sugeriraju ovakvi govornici – možda za Krim?

Milanović Litre i njegovi istomišljenici neprestano traže “nacionalne sigurnosne prijetnje” kako bi stvorili atmosferu pripravnosti i vojne potrošnje, dok istovremeno ratu idu u korist – politički, logistički, ideološki. Uvijek rat za tuđe resurse ili ciljeve, i uvijek spremnost da drugi “ginu”. To je klasičan ratnoprofiterski narativ skriven pod nacionalnom retorikom.

U vremenu kada Europejci traže izlaz iz ovisnosti o američkoj vojnoj industriji i vanjskoj politici, ovi “suverenistički” akteri poput Milanovića Litre guraju Hrvatsku nazad u rovove – ne neutralnosti i zdravorazumskog suverenizma, nego pod zavisnost od Zapadnog vojnog kompleksa. Umjesto da se Hrvatska zauzme za aktivnu neutralnost, mirnodopski razvoj i jačanje dijaloga među susjedima, huška se na militarizaciju društva i nove podjele.

Lažna hrvatska desnica nije protiv globalizma – ona samo želi biti njegov desni logističar.

Ono što se prešućuje, a iznova se pokazivalo devedesetih, jest da su najbučniji ratni huškači mahom oni koji u pozadini švercaju, trgovinu razvijaju s “neprijateljskom stranom”, i iz zaleđa profitiraju od nesreće vlastitog naroda. Tada su to bili kamioni sa švercom cigareta i goriva u sred karatina pod granatama, danas su to vojni ugovori, energetski lobiji i dogovori pod stolom.

Pravi heroji ni tada ni danas ne viču s govornica – oni rade za mir tiho. Ovakvi glasni “suverenisti” uvijek su bili preglasni da bi bili čisti, i preagresivni da bi bili stvarno domoljubni.

Lažnjaci u politici uvijek reflektiraju svoja unutarnja stanja. Neprijatelj je uvijek netko drugi – Bošnjak, Srbin, Rus, Bruxelles, migranti… Nikad sebe ne zapitaju. A kada netko tko je politički bez ideje i sadržaja, jedino što mu preostaje jest hraniti kompleks niže vrijednosti konstantnim stvaranjem “ratnog vanjskog neprijatelja”.

Tako Milanović Litre koristi Ukrajinu za domaću političku korist, poziva na ograde, zidove i naoružanje, sve samo da prikrije činjenicu da nudi – ništa.

Lažna desnica u Hrvatskoj, personificirana kroz likove poput Marka Milanovića Litre, nije alternativa europske ljevice – ona je njezin karikaturalni pandan u istom performansu kontrole naroda. I dok se lafo protive “Euroslaviji”, zapravo podređuju Hrvatsku interesima NATO-a, američke duboke države i međunarodne vojne industrije. Njihova domoljubna retorika je prazna, a njihove političke posljedice opasne.

Pravi suverenisti ne huškaju, već grade mostove – prema istoku i zapadu pod jednakim dostojanstvom. Pravi domoljubi ne zazivaju rat, već mir. A lažni desničari? Oni su samo nova verzija starih švercera i profitera – s kravatom, titulom i pričom o sigurnosti koja vodi u sve drugo osim sigurnosti.

Nada za Hrvatsku leži u raskrinkavanju ovakvih politika prije nego što iznova zamijene razum sukobom, a suverenitet servilnošću.