Mjere? Ne, riječ je o dresuri

Manipulacija – 2. dio

„Prijavite vaše susjede ako im netko dođe u goste. Uđe li vam u dućan čovjek bez maske nemojte mu dati da kupi kruh. Držite udaljenost najmanje dva metra jedni od drugih. Cijepite se što prije i bilo čime što vam padne pod ruku. Izbjegavajte kontakte sa starijim članovima obitelji. Nemojte djecu voditi na igrališta ili na bilo koja druga mjesta na kojima mogu doći u kontakt s drugom djecom. Nemojte pjevati. Nosite masku. Na sprovodima nemojte izražavati sućut.“ – ovaj mali presjek uputa koje unatrag godinu i po dana pune javni prostor ovih je dana u Australiji dopunila i najnovija uputa kojom se preporučuje da ljudi jedni s drugima više uopće ne komuniciraju govorom i da se potpuno izbjegavaju.

Čitajući neku knjigu, članak, ili bilo kakav tekst nikad nigdje ne žurim. Čitam tako da motrim i da raširim pročitani tekst stavljajući ga u kontekst pri čemu neke dijelove pročitam i više puta prije nego li nastavim s daljim čitanjem. Zastanem, osjetim pročitano, promislim. Tako bih čitajući ovaj tekst ponovno pročitao prvi odlomak i pitao bih se što te upute zapravo znače? Što one predstavljaju u odnosu na stvarnu narav ljudskoga bića? Je li takvo ponašanje svojstveno čovjeku? Zašto se nastoji od čovjeka stvoriti nešto što čovjek nije?

Vidljivo je da je svaka od tih uputa, koja je usput budi rečeno često pokrivena i lažnim, parazakonskim plaštem, suprotna čovjekovoj prirodi. Oblikovanje ponašanja koje prirodno nije svojstveno nekoj vrsti, privikavanje navikama i radnjama koje nisu prirođene, te stvaranje uvjetovanih refleksa ima svoj naziv – DRESURA. Dresura dakako pretpostavlja kontinuirano ponavljanje istog neprirodnog obrasca kako bi se prirodno ponašanje zamijenilo onim koje je za dresera poželjno. Kroz određeno se vrijeme tako bezuvjetni i prirodni podražaji i prirodna ponašanja zamjenjuju neprirodnim, uvjetnim ponašanjem koje reagira na uvjetni signalni podražaj. Umjesto prirodnoga se refleksa stvara novi dresurom uvjetovani refleks. Prirodni je refleks taj da se djeca međusobno igraju, a ne da bježe jedna od drugih. Prirodni je refleks taj da srednja generacija brine i o svojim starim roditeljima i o svojoj djeci, a ne da od njih digne ruke prepuštajući da o njima brine paravojna postrojba stožera civilne zaštite. Prirodno je da ljudi na sprovodu izraze sućut i da su empatični. Prirodno je i da ljudi komuniciraju, a ne da više nikad ne govore.

Sve što se događa mjerama, odlukama, uputama, vijestima, preporukama, depešama, jest to da se kod ljudi nastoji proizvesti poželjan oblik ponašanja za onoga koji takve metode dresure koristi. Kao i kod cirkuskih životinja kod ljudi se najprije manipulacijom nastoji postići razumijevanje za željeno ponašanje. Čak i ako razumijevanja nema, dreseru ljudi to nije bitno ako čovjek kojem razum govori „Ne“ svojim ponašanjem govori „Da“. Takav je zapravo za dresuru najpoželjniji i program dresure takvih ljudi traje puno kraće jer je kod njih već svladana faza otpora i zakočenosti prema neprirodnom ponašanju. Konačno, postizanjem željenih radnji dreser dolazi do svojih ciljeva: ne samo što nema kruha za nekog tko u dućan uđe bez maske, nego uvjetovani refleks novoformiranih odlazi tako daleko da su u stanju sve koji nisu podlegli dresuri napasti s leđa, pošpricati suzavcem, i iscipelariti na podu kao što su to učinili dresirani pravosudni policajci na Općinskom sudu u Splitu. Broj takvih dresiranih jedinki raste i dreser zadovoljno trlja ruke jer sada dresirane jedinke rade ono što dreser želi: one se ponašaju kako su izdresirane, a prema onima na koje dreser nema utjecaja reagiraju agresijom.

Budući da je čovjek po naravi „društvena životinja“ kako ga naziva Aristotel, metode koje dreseri koriste za dresuru životinja identične su metodama koje društvo odnosno država koristi za dresuru ljudi. Nije slučajno da je savjetnik najveće svjetske kompanije koja se bavi proizvodnjom elektroničkih uređaja tajvanske tvrtke Hon Hai Foxconn ni manje ni više nego upravitelj tamošnjeg zoološkog vrta. Prema milijunu zaposlenih ljudi kompanija je pristupila kao prema milijunu zaposlenih životinja, baš kao što to sada čine štabovi, stožeri i komesarijati diljem svijeta.

Promotri li se svaka od mjera i odluka stožera koji nije ništa drugo nego pokrivač Vlade RH, baš kao što ni Vlada RH nije ništa drugo nego pokrivač Novog svjetskog poretka, razmotri li se svaka od u javnost plasiranih poruka, pogleda li se svaki mainstream medij, vidi se samo jedno: potaknuti i oblikovati pojedinca prema za sistem poželjnom ponašanju. Sistem želi kontrolirati sve, a da bi kontrolirao sve stvara od divljih životinja dresirane. Zbog toga, i ne samo zbog toga je svaki događaj koji je usmjeren na to da sistem promijeni svoju odluku, svaka nada da će se sve riješiti samo od sebe i da će stvar prestati, potpuno besmislena i uzaludna jer za to nema nikakve osnove. Sistem je odluku donio, sistem je provodi i neće odustati. Pitanje je samo hoćeš li pristati na to da te dresiraju ili ne. Hoćeš li zadržati čovjeku svojstvena ponašanja ili ne? Kao što i svaki dreser zna, tako to zna i sistem: mnoge se životinje može dresirati, ali neke se ne može nikada. Gdje si u tome ti?