Svako jutro kad dolazim na posao, ispred ulaza u firmu, gdje izlaze pušači utažiti svoj porok i ujedno nešto i prizalogajiti, dočekaju me dvije patke. Preciznije – patak i patka.
Kako radnici imaju svoje rituale i kako dolaze uglavnom u isto vrijeme na posao, uvijek na sličan način, različito raspoloženi, tako i patke imaju svoje rituale. Samo razlika je što po patkama nikada ne primijetimo jesu li raspoložene ili nisu, jesu li se dovoljno naspavale, je li im hladno ili koliko su gladne. Ma, ne zapažamo ni koliko su stare. Vidimo samo da su odrasle, da nisu pačići. I primjećujemo da patke nikada ne kasne „na posao“, da se, po svoj prilici, vještije snalaze u prometu, ili da njihovi autobusi nikada ne kasne. Uglavnom, uvijek su tu ujutro čim se pojave prvi radnici. I uvijek neko mora zastati, zaobići ih, pustiti ih da prođu, ako im se u tom trenutku nađu na putu. Nekad se neki zbog toga i naljute, požuruju ih u njihovom sporom i nehajnom hodu, nekada čak i potjeraju, ali većina radnika im se nasmije, kaže poneku lijepu riječ upućenu na njihovu adresu. Ne znam koliko to patke razumiju, ali dok i dalje dolaze, pretpostavljam da im gode lijepe riječi i pogledi koji odobravaju njihovo prisustvo.
Eto, ja sam jutros zastao kako bih ih fotografirao. Izgleda da u tome nisu uživale. Durile su se, nepristojno mi okretale zadnji dio tijela kao da su time željele jasno naglasiti šta misle o meni i mojim namjerama. Ali ni ja se nisam dao. Zar da pokleknem pred običnim patkama?! Jest da su one važne, da baš nedaleko od moje firme imaju i prometni znak gdje nas, neobuzdane vozače, upozoravaju da smo obavezni paziti na patke na putu, ali to im ne daje za pravo da one mene „slikaju“ okrećući mi zadnjicu, umjesto da ja njih slikam najpristojnije što je moguće.
Ostale kolege nisu marile za njihovu nepristojnost koju su prema meni otvoreno pokazivale. Obilato su s njima dijelile svoje sendviče i razgovarali, svako na svom jeziku. Kolege sam nekako razumio, a patke, vjerujete mi, ni riječi! Sve mislim da su pričale nešto protiv mene, ali kako da ih dam na sud, kad nemam dokaza?
Izgleda da si uslikao samo patku. A gdje ti je patak? Ili obrnuto?
Patke su divne životinje dok im ne okreneš leđa, tad ide napad ?. Slično je sa svim pernatim beštijama koje ne lete
Voljela je da je zovem patkica, voljela je da svi joj se dive…tako je pjevao Toni Janković prije nego je Zele Lipovača umislio da je bolji gitarist od Angusa Younga iz AC/DC. Ona ne bi voljela da sam je zvao patkica. I nisam, kao što nikad nisam smislio neko ime od milja za nju jer je njeno ime umiljatost sama. Ali hodala je stvarno tad kao patkica dok je išla ispred mene u školu. Sjetili smo se toga nekidan šetajući po buri. Znaš da mi je onda profesor tjelesnog rekao da moram ispraviti hod i da sam onda to vježbala i uspjela sam. Kako se ne bih sjećao, sjećam se i tvojih plavih čizmica.Ma daa, stvarno? Da. Ja ih nisam voljela. Ja jesam. A znaš li ti da sam ja tad hodao zamahujući nogom ulijevo kao kosac kad kosi djetelinu? I to sam osvijestio, a onda se počeo kontrolirati i… Čitaj više »
Kvak!