Netanyahu ponizio i proglasio nebitnim Isusa Krista, stavljajući zločin ispred ljubavi

U vremenu u kojem se svijet sve više dijeli na sile koje zagovaraju pravednost i one koje zagovaraju silu, rijetko se čuje ovako otvoreno priznanje da je moć postavljena iznad moralnosti. No, upravo to dolazi iz usta visokog izraelskog dužnosnika koji svojim riječima ne samo da revidira povijest nego izravno ponižava samu srž kršćanskog nauka – Isusa Krista – dajući prednost zločinu, okrutnosti i agresiji nad ljubavlju prema bližnjemu.

Povijest kao opravdanje za nasilje

U svom govoru izraelski premijer  posegnuo je za tumačenjem povijesti kako bi opravdao potrebu za bezuvjetnom uporabom sile. Pozivajući se na povjesničara Willa Duranta, prenio je tezu prema kojoj povijest dokazuje da Isus Krist nema nikakve prednosti pred Džingis-kanom. Drugim riječima, ako ste dovoljno snažni, nemilosrdni i moćni, zlo će uvijek nadvladati dobro, a agresija će pobijediti umjerenost.

Ovakvo čitanje povijesti nije samo površno nego je i duboko problematično. Ono reducira čovjeka na instinkt moći, a cjelokupnu ljudsku povijest svodi na borbu u kojoj je pobjednik onaj tko je spremniji na okrutnost. No ono što posebno zabrinjava jest činjenica da se ovakva ideologija danas koristi kao temelj političkog djelovanja jedne države, i to uz pozivanje na obranu demokratskog svijeta.

Krist ponižen pred silom

Kada se uspoređuje Isus Krist s Džingis-kanom i zaključuje da Krist nema prednosti, ne radi se samo o povijesnoj konstataciji. Radi se o teološkom i etičkom prevratu. Isus Krist u kršćanskoj tradiciji predstavlja vrhunac ljubavi, žrtve, opraštanja i nenasilja. Njegova poruka temelji se na ljubavi prema neprijateljima, na obraćenju, na milosrđu. Džingis-kan je s druge strane simbol osvajanja, nemilosrdnog ratovanja, pokoravanja drugih naroda i sustavnog nasilja.

Staviti ih na istu ravan, i to na način da se zaključuje kako okrutnost ima povijesnu prednost nad dobrotom, znači odbaciti cjelokupnu moralnu baštinu na kojoj počiva zapadna civilizacija. No još više, znači otvoreno propovijedati ideologiju prema kojoj ljubav, pravda i moralnost nisu dovoljni za opstanak. Umjesto toga, nudi se slika svijeta u kojoj samo najjači, najokrutniji i najspremniji na zlo zaslužuju opstati.

Zlo kao nužnost

Izraelski predsjednik u svom obraćanju ne skriva da smatra kako demokracije predvođene Sjedinjenim Državama nemaju izbora nego se postaviti na isti način. Prema njegovim riječima, one moraju ponovno potvrditi svoju volju da se brane i suprotstave svojim neprijateljima, i to dok još ima vremena. Opisuje opasnost koja prijeti kao udarac koji dolazi prekasno, kao zvonjavu koja budi tek kad je već kasno.

U tom opisu jasno se ocrtava svjetonazor prema kojem je stalna pripravnost na nasilje jedini odgovor na prijetnje. Nema mjesta za pregovore, za diplomaciju, za strpljenje. Nema mjesta za onu vrlinu koja je stoljećima bila temeljem europskog i kršćanskog shvaćanja pravednosti. Umjesto toga, nudi se slika u kojoj su barbari već na vratima, a jedini način da se ne uništi društvo jest postati jači, moćniji i nemilosrdniji od njih.

Kad se ljubav zamijeni oružjem

Ono što posebno pogađa u ovakvom govoru jest potpuno odsustvo pojma ljubavi prema drugome. Ne spominje se zaštita nevinih, ne spominje se briga za slabije, ne spominje se odgovornost prema onima koji su žrtve sukoba. Umjesto toga, veliča se snaga izraelske vojske, ponos na narod koji je ustao poput lavova, te zajedništvo sa saveznicima u borbi koja se predstavlja kao obrana cijelog svijeta.

Ovakvo poistovjećivanje vlastite vojne moći s obranom cijele civilizacije nije samo pretenciozno nego i opasno. Ono omogućuje da se svaki čin sile opravda višim ciljem, da se prema svakom kritičaru postavi sumnja da je izdajnik ili naivac, te da se svi moralni prigovori odbace kao kratkovidni ili lažni.

Mediji, kratkovidnost i navodna istina

U svom govoru izraelski predsjednik oštro napada medijske kuće optužujući ih za širenje lažnih vijesti i kratkovidnosti. Prema njegovom mišljenju, novinari i mediji ne razumiju povijesnu borbu u kojoj se svijet nalazi, te time prikrivaju istinu koju on smatra očitom. Na taj način se svi koji ne dijele njegov svjetonazor proglašavaju nesposobnima za razumijevanje povijesnog trenutka.

Ovo je klasična retorika kojom se zatvara prostor za dijalog. Ako je netko protiv neograničene uporabe sile, on je prema ovakvom govoru slijep, naivan ili čak štetnik. Ne postoji mogućnost da netko ima drukčiji moralni okvir, drukčije viđenje povijesti ili drukčiji pristup rješavanju sukoba. Postoji samo jedna istina ona po kojoj je sila jedini jezik koji barbari razumiju.

Ponos na silu umjesto ponosa na pravednost

Posebno zabrinjava i ponos kojim izraelski predsjednik govori o tome kako se izraelski narod i vojska dižu poput lavova. Lav je simbol snage, moći, kraljevstva životinja koje ne poznaje milost. No kršćanska tradicija, ali i mnoge druge moralne tradicije, uvijek su upozoravale da se čovjek ne smije ponositi silom, nego pravednošću. Ponos na vojnu moć, na sposobnost uništavanja neprijatelja, na spremnost na okrutnost upravo je ono što je kroz povijest dovodilo do najvećih tragedija.

Kada se ta snaga proglašava ne samo opravdanom nego i uzorom za cijeli svijet, dolazimo do točke u kojoj se etika potpuno podređuje politici moći. Više nije važno je li nešto ispravno, važno je samo je li učinkovito. Više nije važno štiti li se nedužne, važno je samo uništava li se neprijatelja.

Opasnost od ideologije bez milosrđa

Ovakav način razmišljanja nije samo stvar političke opcije jednog dužnosnika. On predstavlja opasnu ideologiju koja se sve više širi svijetom. To je ideologija koja kaže da su moralnost i pravda lijepi za knjige, ali da se u stvarnom svijetu mora biti okrutan, moćan i spreman na zlo. To je ideologija koja odbacuje temelje na kojima počiva svaka istinska ljudska zajednica povjerenje, solidarnost, milosrđe i ljubav.

Kada se na taj način govori o Isusu Kristu, kada se njegova poruka ljubavi proglašava inferiornom u odnosu na poruku osvajačkih imperija, tada se ruši temelj cjelokupne kršćanske kulture koja je stoljećima oblikovala Europu i Zapad. No jednako tako, ruši se i temelj svake univerzalne etike koja polazi od dostojanstva svake ljudske osobe bez obzira na njezinu pripadnost, moć ili korisnost.

Umjesto zaključka poziv na promišljanje

Govor izraelskog premijera nije puki izraz političkog stava. On je simptom puno dublje krize krize duhovne i moralne orijentacije Zapada. Kada se visoki dužnosnici pozivaju na povjesničare kako bi dokazali da je Krist inferioran pred okrutnošću, kada se ljubav prema drugome proglašava naivnošću, a nasilje vrlinom, tada se društvo nalazi na klizavom terenu koji vodi u moralni slom.

Ovo nije poziv na osudu izraelskog naroda ili izraelske države. To je poziv na budnost pred ideologijom koja se koristi poviješću, strahom i moći kako bi opravdala ono što se nikada ne smije opravdati. Ljubav prema drugome, milosrđe, pravda i nenasilje nisu slabosti. Oni su jedini temelj na kojem se može graditi trajan mir. A onaj tko ih odbacuje u ime povijesne nužnosti, zapravo se odriče onoga što čovjeka čini čovjekom.

U svijetu koji se sve više dijeli na prijatelje i neprijatelje, na jake i slabe, na one koji imaju pravo na nasilje i one koji ga moraju trpjeti, ključno je ostati pri svjedočanstvu da dobro ima smisla i bez sile. Isus Krist nije bez moći zato što nije imao vojsku. On je moćan zato što je ljubavlju promijenio povijest na način na koji je nikakav osvajač nikada nije mogao promijeniti. A onaj tko to ne vidi, ne vidi samo povijest on ne vidi ono što čovjeka čini čovjekom.