Političari u RS-u kupuju glasove povećanjem plaća u javnoj upravi, a dug će platiti radnici

Dok građani Republike Srpske s nestrpljenjem očekuju povećanje plaća od pet posto od 1. kolovoza, malo tko postavlja ključno pitanje odakle će taj novac doći i što će biti s onima koji ga moraju platiti. Narodna skupština Republike Srpske usvojila je na hitnoj sjednici set od osam zakona kojima se povećavaju primanja budžetskim korisnicima u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, policiji, pravosuđu i državnoj upravi. Zora Vidović, ministrica financija Republike Srpske, obrazložila je ovu odluku kao nužan korak prema poboljšanju materijalnog položaja zaposlenih u javnom sektoru, no ono što je izostalo iz njezina obrazloženja jest jasan plan kako će se ovo povećanje financijski održati u dugom roku.

Politička matematika i kupovina glasova

Politička matematika ovakvih poteza uvijek je ista, a njezini su rezultati dobro poznati svima koji su pratili ekonomske trendove na ovim prostorima. Povećanja plaća neposredno prije izbornih ciklusa predstavljaju klasičan primjer kupovine glasova proračunskim novcem koji u konačnici plaćaju svi građani kroz inflaciju, veće poreze ili smanjenje drugih javnih usluga. Hitni postupak donošenja ovih zakona govori više o političkoj nuždi nego o stvarnoj potrebi, a činjenica da se povećanje odnosi isključivo na budžetske korisnike dok privatni sektor ostaje zakinut, stvara dodatne distorzije na tržištu rada.

Dugoročne posljedice za gospodarstvo

Problem ovakvih odluka nije samo u njihovoj kratkoročnoj naravi već u sustavnom uništavanju konkurentnosti gospodarstva koje se već godinama suočava s ozbiljnim strukturnim problemima. Kada država umjetno podiže plaće u javnom sektoru, ona stvara pritisak na privatne poduzetnike koji ne mogu pratiti taj rast bez poskupljenja svojih proizvoda ili usluga, što dalje dovodi do gubitka radnih mjesta i smanjenja investicija. Ovaj začarani krug već smo više puta vidjeli, a svaki novi ciklus donosi sve veće razmjere štete koja se na kraju prelijeva na najranjivije skupine društva.

Ministrica Vidović možda jest predstavila ovaj set zakona kao društveno odgovoran potez, ali realnost je da se radi o klasičnom populizmu koji dugoročno šteti svima, pa i onima kojima je navodno namijenjen. Povećanje plaća od 5 posto bez jasnog plana financiranja nije ništa drugo nego preslagivanje dugova na leđa budućih generacija, a istovremeno otima novac od onih koji su ga zaradili u realnom sektoru. U Federaciji BiH već su se počeli nazirati slični obrasci ponašanja političkih struktura koje su spremne žrtvovati svaku ekonomsku racionalnost za trenutne političke bodove, a takvo ponašanje postaje zarazno jer nitko ne želi ostati bez svog dijela izbornog kolača.

Kriza koja dolazi

Pitanje nije hoće li doći do nove gospodarske krize, već kada će se to točno dogoditi i koliko će razorna biti. Politika beskonačnog zaduživanja i proračunskih povećanja bez pokrića dovodi nas u situaciju u kojoj svaki novi krug inflacije pojede svaku realnu vrijednost povećanja plaća, ostavljajući građane na istom ili lošijem položaju nego prije. Političari u BiH i šire ulažu sve na kocku, ali ne svoj novac već novac svojih građana, igrajući se s ekonomskom stabilnošću države kao da je riječ o njihovom privatnom vlasništvu.

Uništavanje radnih mjesta kroz nelojalnu konkurenciju između javnog i privatnog sektora samo je jedan od načina na koji ova politika ostavlja trajne posljedice. Mladi ljudi koji bi trebali biti pokretačka snaga gospodarstva ostaju bez perspektive jer sustav favorizira one koji rade u državnim institucijama, dok poduzetništvo i inovacije ostaju zapostavljeni. Ovakav pristup ne vodi nikuda osim u sve dublju ekonomsku krizu koja će na kraju dotaknuti svakog građanina, bez obzira na to radi li u javnom ili privatnom sektoru.

Ono što je posebno zabrinjavajuće jest činjenica da ovakve odluke prolaze bez ikakve ozbiljne rasprave i analize dugoročnih učinaka, što svjedoči o sustavnom problemu demokratskih procesa u kojima se važne ekonomske odluke donose u hodu, pod pritiskom izbornih rokova. Reforma javne uprave, poboljšanje poslovne klime i stvaranje uvjeta za održivi rast ostaju samo lijepe želje dok se istovremeno poduzimaju potezi koji vode u suprotnom smjeru. Sudbina ovih zakona već je zapečaćena, ali sudbina gospodarstva i države još uvijek ovisi o svijesti građana koji na izborima prepoznaju prave vrijednosti od pukih obećanja.

Dok budžetski korisnici od 1. kolovoza osjećaju blago povećanje na svojim računima, realna vrijednost tog povećanja već je počela nestajati kroz najavljene poskupljenja i inflatorne pritiske. Ovo nije dar, već dug koji će se naplatiti s kamatama, a naplata stiže uvijek u najgorem trenutku, kada se političari već smještaju u fotelje a građani ostaju sami s posljedicama. Nitko neće odgovarati za ovakve poteze jer zakonska regulativa omogućava sve, a etička odgovornost u politici odavno je postala prazna riječ. Jedino što preostaje jest nada da će građani naučiti prepoznati obrasce i prestati nasjedati na iste trikove, ali povijest pokazuje da je ljudska zaboravnost ipak najveći saveznik političara.