Zašto se bojimo reći istinu?

Često smo čuli sintagmu „naknadna pamet“. Ili „general poslije bitke“. Ili izreku: „Da je pameti do hodže, kao od hodže, bilo bi lako.“

Sve nas to upućuje na pojavu kako nam se nekad čini da je bilo lako donijeti ispravnu odluku, ali tek nakon što je kasno, nakon što je sve riješeno i kad smo saznali još neke činjenice koje do tada nismo znali ili im nismo pridavali potreban značaj. Tako tek poslije utakmice shvatimo da je umjesto onog igrača bilo bolje da je igrao ovaj, ali sad je kasno. Nakon što smo pali na ispitu postane nam jesno da je trebalo više učiti ovu oblast umjesto one, jer zna se da taj profesor više insistira na njoj. Nakon što firma bankrotira, direktor shvati da nije trebao kupovati novi vozni park i skupocjeni namještaj, nego novu mašinu, i tako dalje.

Generali su ušli u izreku valjda zato što se u njihovom poslu očitije vidi gdje su, u bitkama koje su izgubili, pogriješili. Ali nekada ljudi ne donesu ispravne odluke ne zbog neznanja koje je rješenje bolje, nego iz drugih razloga. Vrlo ilustrativan mi je primjer koji mi je pričao jedan prijatelj, a koji je opet bio prijatelj s jednim premijerom bivše SFR Jugoslavije. (Tada je, u stvari, on bio predsjednik SIV-a, Saveznog izvršnog vijeća.) Mnogo godina nakon tadašnje poznate afere Agrokomerc, moj drugar je pitao bivšeg premijera o njoj, misli li da je sve ipak bilo prenapuhano? Premijer mu je rekao da sad vidi da jest, a i onda su mu bile neke stvari sumnjive, činilo se da se sve predimenzionira iz političkih razloga, zbog nekih međuljudskih obračuna. Onda je moj prijatelj uskočio s pitanjem: „E, tu te čekam! Kad si i u ono vrijeme bar naslućivao šta se dešava, zašto to nisi javno rekao? Pa ti si bio premijer, moćan čovjek, to bi imalo težinu?“  Bivši premijer mu je ovako odgovorio: „Sad ću ti to objasniti na jednom primjeru. Nakon Staljinove smrti na čelo Komunističke partije SSSR došao je Nikita Sergejevič Hruščov. Na prvom kongresu KP poslije Staljinove smrti on je osuo paljbu po Staljinu, navodeći sve njegove mane i greške koje je počinio, što je do tada bilo nemoguće čuti. Nakon svih govora na kongresu su se, takva je bila praksa, mogla postavljati pitanja na koja je odmah odgovarano. Sudionici kongresa bi na papiriću napisali pitanje, neko bi s korpicom prošetao dvoranom i pokupio sva pitanja, a onda korpicu s papirima istresao pred predsjedavajućeg. Ovaj bi uzimao papirić po papirić, čitao pitanja i odgovarao na njih. Hruščov je tako radio i onda naišao na pitanje: „Druže Hruščov, kada ste sve to o drugu Staljinu znali, zašto to niste i rekli dok je on bio živ?“ Hruščov je pročitao pitanje, malo zastao, a onda upitao: „Ko je postavio ovo pitanje?“ Niko se nije javio. Ponovo je pitao, ali odgovora nije bilo. „Po treći put pitam – ko je postavio ovo pitanje?“ Ali ni tada se niko nije javio, a onda je odgovorio: „Eto, zbog toga prije nisam govorio ovo što sam danas govorio.“

Dakle, nekada ne donesemo pravu odluku iz neznanja, a nekada zbog straha, zbog stida, zbog nekog interesa, zbog slave i ko zna sve zbog čega još. A nekada, ali to nam je najteže priznati, jednostavno zato što smo kukavice.