Čačkalica

Jedan drugar se čudi kako o svemu i svačemu mogu napisati pjesmu ili priču pa, da bi to ilustrirao, kaže: „Ti i kad čačkalicu vidiš, napišeš o njoj pjesmu.“

Nešto razmišljam – ima čačkalica itekako zasluga da se o njoj piše i pjeva. Ali kad pomislim na čačkalicu, ne znam zašto, meni uvijek prvo na um padne jedan čovjek koji je s velikim uživanjem držao čačkalicu u ustima. Bio je to jedan korpar iz mog sela.

U to prijeratno vrijeme, korpari su bili cijenjeni i traženi. Sve što su preko dana ispleli, često su već pred večer mogli prodati. Kupci bi dolazili kući, natovarili robu i odmah isplaćivali na licu mjesta. Cijena korparskih proizvoda je bila pristojna i mnogi su ljudi od pletenja lijepo živjeli. Neki od njih su bili ljudi bez velikih prohtjeva pa su ili štedjeli ili zarađene novce trošili na razne hobije. Ali jedan je bio takav da, čini mi se, osim što nije imao velikih prohtjeva, nije imao ni ideja kako uživati i sve njegovo uživanje se svodilo na hranu. Volio je ćevape iznad svega, a najbliža ćevabdžinica je bila u šest kilometara udaljenom Šamcu. Srijedom i subotom, kad su u Šamcu bili pazarni dani, obavezno bi moj zemljak otišao „u čaršiju“ da se najede ćevapa.

Za njega nije bilo većeg užitka od boravka u ćevabdžinici. I vjerovao je da je isvima drugima baš to životni san i cilj – najesti se do mile volje ćevapa. Nakon što bi se najeo, obavezno bi s čačkalicom među zubima prošetao Šamcem, jer ta čačkalica je bila dokaz da je pojeo ćevape. Ah, kako ju je ponosno prevrtao u ustima! Nije to možda bilo najpristojnije, znao je on toliko, ali kako bi svi znali da on nije jeo ćevape da nije čačkalice?! Nije pristojno ni podrigivati, ali i to je činio, a potom bi se pristojno ispričao: „Oprostite, popio sam pivo nakon ćevapa!“, i to je bio vrhunac uživanja.

Čačkalica je bila znak prepoznavanja mog zemljaka. Ona je govorila o njegovom statusu. Bez čačkalice on se ne bi osjećao tako potpun, bio bi nekompletan, nedorečen. Bio je uvjeren da mu se drugi,kad ga vide s čačkalicom, dive. Da mu zavide. I to ga je činilo sretnim.

Nekad pomislim – baš su takvi ljudi sretni! Njihovi vidici ne sežu daleko; oni ne vide opasnosti i probleme i treba im tako malo da im sve bude potaman.

 

MAJMUN ĆEVABDŽIJA

 

Jedan majmun,

orangutan,

nabavio

peć na butan,

i još roštilj pravi,

pa sva šuma slavi.

 

Sad ćevape,

pljeskavice,

ražnjiće i

kobasice,

kakvih nigdje

nema,

ovaj majmun

sprema.

 

Plaćena je,

nakon jela,

jedna mlada,

crno-bijela

uredna i

čista mačka

da gostima

zube čačka.