Za uspomene i sjećanja na razne događaje najčešće nam služe fotografije. Nekada i filmski zapisi, crteži, slike, karikature.
Kao uspomene na neke događaje i ljude sačuvamo i neki predmet ili papir. Moj drugar, recimo, ima ulaznicu sa svake utakmice ili bilo kakve manifestacije na kojoj je bio. Neki ljudi imaju brojne crteže svoje djece, njihove bilježnice iz osnovne škole ili odjeću koju su nosili još kad su bila bebe. Neki su sakupljali sve novinske tekstove o određenim temama ili osobama, o svom mjestu ili klubu.
Ja sam dugo čuvao neka pisma i fotografije. Većina toga je nestala u ratu. A posebno drage su mi bile audio i video-kazete o nekim zanimljivim događajima, a koje su također nestale u ratu. Jedna s djecom je, srećom, kopirana bila kod brata u Nizozemskoj, a on ju je greškom presnimio i tako sam i to izgubio. I kuća je porušena, tako da sam, daleko od zavičaja, od materijalnih dokaza i veza s njim imao samo ključ od kuće. Već sam nakon nekog vremena bio i zaboravio za njega kad sam gledao jednu TV emisiju o ključevima koji su kod mnogih ljudi ostali kao jedino što im je od kuće ostalo. Oni su im bili veoma dragi i često su postavljani na počasno mjesto u novoj kući, ili u prostorijama u kojima se privremeno boravilo. Ključ je bio jedina veza njegovog vlasnika s bivšom kućom, s prošlošću i vremenom koga se po dobru sjećao. Veza s danima kad se bilo mlađe i zdravije, kad je bilo više smijeha i druženja.
Tad sam shvatio da sam i ja jedan od tih ljudi, da i ja imam ključ koji, istina, nisam držao na počasnom mjestu, ali mi je bio drag i uvijek sam znao gdje se nalazi. Nisam ga bacio, mada sam znao da više nema nikakvu upotrebnu vrijednost. Ali za mene ima emotivnu vrijednost. Čudno je to kako taj komadić metala bilo kome drugome ne vrijedi prebijene pare, a ja, i svi drugi vlasnici takvih ključeva, ne bismo ih prodali ni za… ne znam koliko novaca.
Ali kako nekome vrijede ključevi, tako drugome vrijedi nešto drugo. Postoje ljudi koji su vezani za igračke iz djetinjstva. Neki i odrastu, a ne mogu spavati bez omiljene igračke pored sebe. Nedavno vidim kako su cijene nekih davnih sličica dostigle astronomske cijene. Također su vrijedni i stari stripovi, neki dječji listovi, foto-kamere… Prazne, stare boce nekog pića.
Ipak, sve ove stvari su samo stvari i njihova vrijednost se ne može mjeriti sa starim, dobrim prijateljstvima i gestama koje su tako davno učinjene, a i sad ih se s ljubavlju sjećamo. Nigdje ih ne možemo dotaći, vidjeti, čuti, ali ih uvijek osjetimo. I uvijek nam vrijede više od svega materijalnoga.
Nikada materijalno ne mogu mjeriti s emotivnim.U ratu smo izgubili sve,ama bas sve.Ali to nas nije bacilo u plakanje ,vec smo postali jos jaci i zahvalni Bogu sto smo svi ostali zivi..Ljudski zivoti su bogatstvo,a sve sto je materijalno i moze,se nadoknaditi nije ni vrijedno pomena,A uspomene na drage osobe su nesto najnjeznije i najtoplije u mome sjecanju.Upravo me ovo plavo oko na fotografiji podsjetilo na nesto lijepo …. . Mirisi me , takodjer asociraju na neke osobe i dogadjaje iz proslosti,posebno iz djetinjatva.,A ,svakako,centralno mjesto zauzimaju roditelji kojih vise nema…
Ništa nije toliko varljivo kao ljudska sjećanja.Kako vrijeme prolazi i kako smo sve udaljeniji od događaja, to su nam slike samih događaja više izobličene. Nađite se s prijateljem iz osnovne škole i to ćete odmah vidjeti. On se sjeća stvari kojih se ti ne sjećaš, a o onima kojih se i ti sjećaš, on govori sasvim drugačije. Znaju se dogoditi i trenuci u kojima nam se čini kako smo nešto već proživjeli, sve nam se čini već dogođeno i poznato. A nismo, koliko znamo. Deja vu. Možda jesmo u nekim paralelnim stvarnostima. Kažu da je u čovjeku sve, ali baš sve čemu je ikad svjedočio – zapisano i da se može pod hipnozom svega prisjetiti. Nisam se podvrgavao hipnozi jer ipak ‘ja znam najbolje i bez hipnoze što se događalo’. Čovjek nosi knjigu svog života u sebi.U lice mu dogođeno, proživljeno urezuje bore. Zabrinutost mršti čelo. Osmijeh uvija usne prema… Čitaj više »
Najlipsa sjecanja naviru od ukusi i mirisi. Onaj kratki flashback koji dozivis povremeno, kad pomirises ili okusis nesto.
A, rat je učinio svoje ,,neponovilo se”!!!! Sve što smo imali, sve smo izgubili. Ali ipak, supruga je uspjela da spasi nešto što je najvrednije: naša dva sina. Uz njih je uzela njihove zdravstvene knjižice, koje im nikada nisu trebale-vrijedile. Čuvamo ih kao neke suvenire, uramljene, i zlata nam vrijede.
Hoce reci treba nam podsjetnik, jer sve ostalo je u nama.
A ključ je odvajkada djeci nešto posebno jer otključava prostorije gdje smo nekada htjeli ući a nismo smjeli. Naravno radi nase sigurnosti, al objasni djetetu. Hoću reći da sam ključ ima temelja biti veći “totem” od razglednice, majce ili nečega trećega. Ali opet svatko u mislima nosi ono njemu najmilije.
journal accountability preserve university student magazine this woman just recently graduated with BA (Hons) certification in national politics and moreover essential interaction on Emmanuel the university, collage ture of Cambridge located in 2018. your spouse areas useful consists of mismatch prohibition with file size, cameras governmental policies or refugee readings. now linked managing a difficult legacy is which confronts main people quickly becoming in a shadows file. since the core 1980s, various types of societies buy decided to cope with generally legacies using pervasive real person proper rights abuses, in most cases featuring extended world-wide promote. some quest for rights, combined with major applications literally around assessments or basic facts profits, are probably reportedly in hostility in silence; associated with the novels has now presented the as something of “peace or the legal” (envision Baker, 2001). the most important thing to note, unfortunately, is this,is the used, this specific challenge… Čitaj više »