fbpx

Mjerila, mjerila…

vaga kantar

Neko je davno primijetio da u tuđem oku vidimo i trunj, a u svome ne vidimo ni iver. Kod drugih nam smeta ono što nam je kod nas normalno.

To se svakodnevno vidi i potvrđuje u ponašanju mnogih ljudi. U jednoj situaciji se ponašaju na jedan način, a u drugoj, koja nam se čini vrlo slična onoj prvoj, sasvim drukčije. Zašto se ljudi tako ponašaju, zar nemaju neko mjerilo, kriterij koji uvijek poštuju, u svakoj prilici i u svakom vremenu?

Sad je aktualno pitanje izbjeglica. Kad smo mi bili izbjeglice, smatrali smo kako je normalno, ljudski, vjerski, pomoći ljudima u nevolji. Kako ne treba biti sebičan i gledati samo hoće li te to koštati, najvažniji je ljudski život i treba sve uraditi kako bi se on spasio, kako bi se nevoljniku pomoglo. A sad, kad smo mi oni koji trebamo pomoći, mnogi će se ponašati drukčije nego što su nedavno mislili da je pravilno. Prvo će postavljati pitanja jesu li ti ljudi morali izbjeći, zašto se baš nama obraćaju za pomoć, koliko će nas pomoć koštati i tako dalje.

Mogu zamisliti koliko su Židovi propatili i stradali u Drugom svjetskom ratu. Teško bi poštenom čovjeku bilo ne biti u tim vremenima uz njih, bar imati razumijevanja za njihovu patnju. Ali gle čuda, Židovi danas rade drugima upravo ono što su njima radili! Ono što su najviše osuđivali, pa i danas osuđuju, oni rade drugima i nikako ne priznaju da je to isto ili slično. Sad su uvjereni da čine pravu stvar.

Kažu da djeca koja su rasla u obiteljima u kojima su ih zlostavljali, kad porastu često postaju zlostavljači. Bilo bi za očekivati da bar oni imaju razumijevanja za slabije i ponižene, ali umjesto toga oni stasaju u one koji to čine. I njima se ono što im je izgledalo nepravedno, sad čini opravdanim.

Dugo sam se čudio zbog čega ljudi ovako različito gledaju na isto pitanje, zašto su im mjerila potpuno različita u različitim situacijama? Zar nemaju neki svoj princip kog se drže, mjerilo koje je uvijek isto? A onda sam, čini mi se, shvatio da imaju, itekako imaju i ti ljudi svoja mjerila koja su uvijek ista, kojih se uvijek drže. Kriterij koji oni uvijek poštuju je kako se posljedice rješavanja nekog pitanja odnosi na njih. Ako će im nešto biti od koristi, to je dobro. To isto u drugom trenutku može biti nekorisno, i tada ga neće ni podržati.

Svako ima svoja mjerila. Njih je onoliko koliko je i ljudi. I ona su onakva kakvi su i ljudi, pokazuju njihov pravi karakter. Upravo po tim kriterijima je lako i pouzdano procijeniti vrline ljudi.

0 0 vote
Ocijenite članak
Sviđa li vam se Logično? Ako niste već lajkali, učinite sada: ❤
Pretplati se
Obavijest
guest
22 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
28.juni
Gost
28.juni
2 godine prije

Ko nije bio izbjeglica i prognanik i ne zna sta je to.Ja sam na svojoj kozi to odlicno osjetila kada sam s dvoje male djece ostavila dom i supruga.Ali,hvsla Bogu ,pa sam naisla na ljude dostojne divljenja i postovanja. Uvijek me iznova potresu kolone izbjeglica,posebno djece i zena.Sinoc sam prisustvovsla nemiloj situaciji u tramvaju u Sarajevu.Dzeparos je pokusao opljackati izbjeglicu,a kada se ovsj pobunio izbo ga je nozem. Tresla sam se kao jasika!Kakvo je ovo vrijeme doslo?!Sta se desava s ljudima? Gdje je ono”Čovjek,kako to gordo zvuči”!

nebitno
Gost
nebitno
2 godine prije

zato jer u modernom vremenu pojedinac a tako i drustvo gubi osnovne vrijednosti,nedostatak empatije pa tako i sve ostalo

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Prirodni strah za vlastiti život trebao bi se pojavljivati rijetko, onda kad smo suočeni sa životnom opasnošću. Naši životi , od najranijeg doba se odvijaju sasvim drugačije. Kao djecu nas društvo, okolina kontaminira sa strahom – društveno je poželjno da se uvijek nečega bojimo. Kreće s obrazovanjem koje je vojničkog stila, natjecateljsko. I to natjecanje ne prestaje nikad.
Za nas nema ničega dovoljno i možemo osigurati egzistenciju samo ako smo na oprezu, dovoljno prestrašeni da adrenalin stalno kola. U kući smo, stanu vlastitom, toplo nam je i siti smo, ali strah ne jenjava. Tko zna što će biti sutra jer je sutra nova utakmica ( i cijeli naš sportski sustav je natjecateljski)
Strah potječe od podsvjesnog znanja kako nedostaje novca. Da, nedostaje ga uvijek jer oni koji su ga kreirali traže natrag svoj novac.
Mnoge principe gazimo upravo zbog straha, spremni smo se odreći i vlastite slobode u zamjenu za sigurnost (ovo koriste manipulatori s vrha vlasti). Kriteriji, mjerila, principi…? Sve je to lijepo, ali vidiš kakva su vremena!?
Rijetki shvate same sebe i svoje ponašanje (tko bi gubio vrijeme na samopromatranje kad ionako nemaš vremena) i rijetki odluče živjeti drugačije, misliti drugačije usvijetu kojem je bitna istost, gomila, masa i unaprijed poznate reakcije mase na bačenu kost.
‘Primajte druge kao što su drugi primali nas’ – mogla bi zvučati parafraza Isusove Ljubite jedni druge kao što ja ljubim vas (vjerojatno ta parafraza leži ispod nametanja ideje o ‘legalnim migracijama’).
No, mi smo suočeni sad i ovdje, prije i bez ikakvih migracija, s odnosom ‘naše’ države prema nama i našoj imovini. Ne postoji oko nas zemlja koja nije nečija. Ako je državna, onda smo skoro bez šanse da je kupimo (dobijanje na poklon ne dolazi obzir za domicilne). Prema većini nas domicilnih država gleda onako kako mi gledamo na migrante. S tim da će država migrantima dati na poklon, nama neće ni za novac.

nebitno
Gost
nebitno
2 godine prije

Ovdje se namece pitanje:Da li stati nepoznatom pjesaku koji stopa za vrijeme noci ili jake kise? Netrebaju nam izbjeglice imamo svaki dan situacije slicne ovoj sa kojima se susrecemo

Tadmur Palmirovic
Gost
Tadmur Palmirovic
2 godine prije

Ako si to proživjela o čemu pišeš onda si ti izbjeglica a ovi nisu. Znači, ponavljam hiljaditi put:prvo idu žene i djeca a ovi koji danas dolaze trebaju napuštati domove zadnji a oni ostavili sve,porodice, slabe i nemoćne i idu prvi. Niko neće pa ni autor Ivo da se zapita zašto smo mi koji smo pregrmili rat skeptični i nepovjerljivi prema takvima, baš zato što znamo šta je izbjeglištvo a ne invazija poput ove.

Odisea
Gost
Odisea
2 godine prije

Koliko je žena i djece izgubilo život da bi se sklonili na sigurno?Jeftino pokušavaš opravdati svoju sebičnost

Tadmur Palmirović
Gost
Tadmur Palmirović
2 godine prije
Reply to  Odisea

Onaj ko sa razumijevanjem pročita šta sam napisao i onaj ko je preživio tragediju i bio izbjeglica ( u pravom smislu) shvatit će ,njemu ne moram naknadno objašnjavati ,onima drugima koji imaju problema sa disleksijom ne želim i ne mogu ,nisam stručan.Svrstaj se sam u jednu ili drugu grupu.

Tadmur Palmirovic
Gost
Tadmur Palmirovic
2 godine prije

Zar smo baš toliko loši ljudi ili svi kolektivno bolujemo od amnezije??? Nismo baš toliko koliko nas “mass” mediji predstavljaju.. Pomogli bi ite kako i u svoje domove primali ove kojih se dotakao Ivo u tekstu, da je riječ o slabim i nemoćnim. Autor je pošten, iskren, piše iz duše ali ponekad itekako naivan. Bez uvrede.

28.juni
Gost
28.juni
2 godine prije

…i žao,žao mi je čovjeka…

shumadinac
Gost
shumadinac
2 godine prije

Humanost je divna, uzvišena osobina koja je nažalost sve ređa danas. Što je još gore, danas prerasta u pomodarstvo. Nelogično je, apsurdno, da pomažemo ljudima koji su došli ko zna odakle dok ima naših ljudi u vrlo teškoj situaciji.
Ovo me je podsetilo na izveštaj “lekara bez granica”: Britanija izdvaja velika sretstva za zdravstvenu pomoć nerazvijenih država dok je u samom Londonu potreba za zdravstvenom pomoći mnogima, ne samo beskućnicima gorući problem.

Humanost se svela na politiku a merila su poremećena u svim oblastima života. Iako izgleda nelogično nije tako – društva su namerno otrovana da bi se njima lakše upravljalo. Budimo humani prema svom okruženju pa će nam to postati normalno stanje a ne da humanost praktikujemo kada je “in” ili još gore u političke svrhe.

Alen
Gost
Alen
2 godine prije

Kad smo se nasli , opet i po ko zna koji put , na putu nekavih planova imperija pa nit krivi nit duzni osjecamo posljedice tih dogovora…
KAo sto nikad nismo niti mogli se nesto suprastaviti bjelosvjetskim planovima i prije ,tako ne mozemo niti danas te stoga samo statiramo i opterecavomo se nebitnim pitanjima o moralnosti licnoj i drustvenoj…

Razlika je tu velika , ovo nisu izbjeglice vec migranti , dakle mladi i zdravi ljudi koji prvi krce put ka nekakvoj boljoj buducnosti sebi pa zatim svojim familijama ili ce tamo steci i familije … Barem tako oni misle a mislim i ja da je tako ,osim ako neko s njima nema neke drugacije planove o cemu i ovdje samo nagadjamo…

Uostalom Bosna se iseljava kao nikad do sada i situacija je identicna..Mladi ljudi odlaze ,ostavljaju porodice ,kasnije stize i poradica , stariji ostaju da umru… U cem je razlika nas i njih osim duzine puta ..

Ljudi su tu kod nas u prolazu jer drugom rutom vise ne mogu i nemaju apsolutno nikakve namjere da ostanu tu kod nas..To su fakti… Fakti su i da je ovo jedan veliki i masovni biznis gdje je potkupljeno od vrha drzave do drzavnih aparata…Sverc ljudima je ogromna zarada za sviju u tom lancu dok se ispunjavaju bjelosvjetski planovi…

Sta mi tu mozemo… Sjediti i gledati kako istorija i dogadjaji prolaze kraj nas i nagadjati cemu to sve vodi , neko ce pomoci tim ljudima a i nemora ,jer danas pomognes jednom ,eto drugog i vidis da je to kao da pomazes putnicima na autobusnoj stanici koji su tu u prolazu…

A sto kaze sumadinac ,trebali bi mi nasu humanost i dobrocinstvo testirati na nama samima pa i na nama kao komsijama na balkanu pa tek se onda pokazati na migratima ..

Ali mi smo se nasli u vrtlogu tih dogadjaja a mi sami jos nismo isplivali iz kaljuze u koju su nas smjestili..

Odisea
Gost
Odisea
2 godine prije
Reply to  Alen

Zašto i kako smo dospjeli u tu kaljužu?

Alen
Gost
Alen
2 godine prije
Reply to  Odisea

ehhhhhhh

krivA
Gost
krivA
2 godine prije

…ono sto nas smeta kod drugih ukazuje na to da i mi sami unutar sebe imamo “plodno tlo” za takova odstupanja i oscilacije u ponasanju naspram drugih koje nismo”razduzili” sami sa sobom. Kada prihvatimo iskrenoscu prema sebi svoj “nedostatak” u nama i steknemo kontrolu nad njim.., he he.., mislim na nedostatak a ne na “dostatak”, odskrinit cemo vrata razumijevanja za ono sto primjecujemo i sto nas smeta kod drugih. Ponekad bi pojedinac trebao biti zahvalan “tim nekim” cije nas ponasanje ili rijeci smetaju jer ukazuju na neprihvacanje istog modusa koji “lezi” u nama a nismo ga spremni osvjestit i uhhvatit se u kostac sa njim. Tako bi mogao kazat da takove osobe mozda predstavljaju nas “alter ego” na fizickoj fazini. A o vlastitom “drugom ja”, cesto se odnosimo kao prema nekom stranom tjelu.., a taj “alter”, ako mu pravilno pristupis, ne da je iskreni prijatelj vec i mudar ucitelj. Nakon toga nema vise ni klada, ni balvana, ni iverja a ni sporkice pred tudjim vratima. Ako i primjetimo, imat cemo razumijevanje i zavirit u sebe i “oko sebe”. Jer..cesto puta.., tudje ponasanje prema nama nije nista drugo nego odraz naseg ponasanja prema njima..tj. drugima.

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo
2 godine prije

Sve je to super, divno i krasno, ali ovdje Ivo ispušta iz vida jednu ključnu stvar: mjerila nisu konstantna tijekom vremena. Njihovo semantičko značenje se mijenja pod utjecajem ovih ili onih silnica. Tako se npr. danas pod pojam izbjeglice trpaju i stvarne izbjeglice i ekonomski migranti i oni koji dolaze usljed nekih drugih mračnijih motiva. I sve do nedavno su mainstream mediji u vlasništvu tvrtke “U Soroševom prknu d.o.o.” etiketirali faštistima sve one koji bi nedajbože rekli da nisu svi izbjeglice stvarne izbjeglice, nego da među njima ima migranata i potencijalnih terorista koji dolaze iz područja koja nisu pogođena ratom u Siriji. Zato prigovor kako negdašnje izbjeglice nemaju razumijevanja za ove današnje jednostavno ne stoji: pod pojmom izbjeglica podrazumijevamo dvije različite stvari.

Isto tako je i sa “zlostavljanjem” djece. Danas se pod utjecajem opet istih onih mainstream medija i NGO-mafije u vlasništvu tvrtke “U Soroševom prknu d.o.o.” pod “zlostavljanje” djece trpa i fizičko kažnjavanje djece koje se nekad smatralo kao najnormalnija odgojna metoda koja je se prenosila s generacije na generaciju. U tom smislu nije nimalo licemjerno da netko koga su roditelji jedino mogli šibom odagnati da ne gura eksere u utičnicu, tu isu metodu primjenjuje u odgoju svoje djece, bez obzira što će na to zbor kojekakvih pravobranitelja i boraca za ljudska prava uglas roktati o zlostavljanju.

Znači, tek kad stvari nazovemo pravim imenom, tek kad mjerila precizno definiramo, onda možemo govoriti o tome upotrebljava li netko ta mjerila objektivno ili kako njemu paše. A kad se mjerila maglovito definiraju ili se redefiniraju onda to jednostavno nema smisla i može rezultirati katastrofalnim rezultatima (primjer toga je jedan svemirski program kad su Ameri slali neku sondu na Mars koja je se skršila o tlo Marsa, iako je pokazivala da je udaljena nekoliko kilometara od tla; ispalo je na kraju da su dvije milijarde dolara bačene niz vodu zato što su različiti moduli upravljačkog softvera koristili različite mjerne sustave koji nisu bili ispravno konvertirani – jedan moduli je koristio SI sustav, a drugi britanske mjerne jedinice: inče, stope, jarde itd.).

Odisea
Gost
Odisea
2 godine prije

Budimo iskreni,da nisu tamnoputi i drgačiji dali bi nam bili prihvatljiviji.?
Imamo i mi beskučnika ali ih ne ograđujemo bodljikavom žicom.Kada bi nam neko plaćao da im pomognemo bili bi najdobrofošliji ,to je UNHCR uradio u Bosni za vrijeme krize na Kosovu,svi su se takmičili ko će više izbjeglica udomiti,dobra je lova bila u pitanju!Toliko o našoj humanosti.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije
Reply to  Odisea

Imamo beskućnika…ali za njih nemamo azila. Kako to? Nema psihološke pomoći, smještaja, toplog obroka. Tko ih .ebe, što nisu crni i što nisu migranti pa bi imali?

shumadinac
Gost
shumadinac
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Budi oprezan Alerik – od tebe ne očekuju sarkazam pa misle da ti to ozbiljno 😉

VasilisaPremudra
Gost
VasilisaPremudra
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Mda, kako to? Nezaposlenih i besposlenih psihologa i inih ologa hrpimice, praznih i napustenih objekata posvuda, hrane na bacanje…svega u izobilju…Zbilja, kako to?
Politika? Novac? Profit? Slava? Moc?
A mozda je samo lakse postavljati pitanja, ocekivati odgovore i rjesenja, upirati prstom i poradi osobnog mira svaliti odgovornost na bilo koga i bilo sto i nastaviti zivot uz poneku psovku. Je, zacijelo je lakse nego odvojiti par dragocjenih trenutaka svog zivota, koju minutu dnevno, par sati tjedno,dan mjesecno pa kao bilo koji “olog” od zanata a zapravo kao covjek covjeku, nekome tko je u nevolji besplatno pruziti pomoc (po mogucnosti bez prebrojavanja krvnih zrnaca i pigmenata)…i eto paradoksa…
Onda mozda i ne bi bilo beskucnika, potrebitih, izbjeglica niti nuzde za psiholoskom pomoci, smjestajem, toplim obrokom?
Zbilja, kako to?

Robi
Gost
Robi
2 godine prije

Razvijanje svijesti – istinski put do sreće
By A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada

Svatko od nas traga za srećom, ali mi ne znamo što je stvarna sreća. Vidimo toliko mnogo reklama o sreći, ali praktično govoreći, vidimo vrlo malo sretnih ljudi. To je zato što samo nekolicina zna da je nivo stvarne sreće iznad privremenih stvari.

Generalno gledajući, sreću percipiramo našim osjetilima. Kamen, na primjer, nema osjetila i ne može percipirati sreću i nesreću. Razvijena svijest može percipirati intenzivnije nego nerazvijena. Drveće ima svjesnost, ali nije razvijena. Ono može dugo vremena stajati u vodi, ali za njega nema načina da to doživi kao patnju. Kada bi se od ljudskog bića tražilo da stoji u vodi tri dana ili čak manje, ono to ne bi bilo sposobno tolerirati. Iz toga proizlazi zaključak da svako živo biće osjeća sreću ili nesreću prema stupnju razvijenosti svoje svjesnosti.

Sreća s kojom imamo iskustva u ovom materijalnom svijetu nije stvarna sreća. Kada bi netko u pitao stablo: “Jesi li ti sretno?”, stablo bi, kada bi bilo u stanju, odgovorilo: “Da, sretno sam dok stojim ovdje cijele godine. Baš uživam u vjetru i snijegu.” To možda može biti uživanje za stablo, ali za ljudsko biće je to nizak standard uživanja. Postoje različite vrste i tipovi živih bića i njihove su koncepcije i percepcije sreće također različitih vrsta i tipova. Mada jedna životinja može vidjeti drugu kako je kolju, nastaviti će žvakati travu, jer nema sposobnost shvaćanja da ona može biti slijedeća; misli da je sretna, a već slijedećeg trenutka može biti zaklana.

Na taj način, postoje različiti stupnjevi sreće. Pa ipak, od svih njih, koja je najviša?

sukham atyantikam yat tad buddhi-grahyam atindriyam
vetti yatra na caivayam sthitas calati tattvatah

“U stanju savršenstva koje se naziva trans ili samadhi, um se, zahvaljujući primjeni joge, potpuno suzdržava od materijalnih umnih aktivnosti. To savršenstvo obilježava sposobnost jogija da čistim umom i inteligencijom vidi jastvo i uživa i raduje se u sebi.” (Bhagavad-gita 6.21)

Buddhi znači inteligencija – osoba treba biti inteligentna ako želi uživati. Životinje nemaju stvarno razvijenu inteligenciju i stoga ne mogu uživati život kao ljudska bića. Ruke, nos, oči, drugi osjetilni organi i svi dijelovi tijela mogu biti prisutni kod mrtvaca, ali on ne može uživati. Zašto? Zato što je energija uživanja – duhovna iskra – otišla i stoga tijelo nema moći. Ako netko s malo inteligencije tu stvar razmotri dublje, shvatit će da nije uživalo tijelo, nego mala duhovna iskra unutar tijela. Iako netko može misliti da uživa tjelesnim osjetilnim organima – pravi uživaoc je ta mala duhovna iskra. Ta iskra uvijek ima moć uživanja, ali nije uvijek manifestirana pošto je prekrivena materijalnim oklopom. Iako mi u to ne moramo biti uvjereni, ipak nije moguće da tijelo iskusi uživanje bez prisustva duhovne iskre. Kada bi muškarcu bilo ponuđeno mrtvo tijelo predivne žene, bi li ga prihvatio? Ne, zato jer je duhovna iskra napustila tijelo.

Ona ne samo da uživa unutar tijela, nego i održava tijelo. Kada ta iskra ode, tijelo se jednostavno raspadne. Iz toga slijedi, da ako duh uživa, onda on, također, mora imati i svoja osjetila. Inače, kako bi uživao? Vede potvrđuju da je duhovna duša, iako atomske veličine, pravi uživaoc. Nije moguće izmjeriti dušu, ali to ne znači da je ona bez mjera. Neki objekt nam ne mora izgledati veći od točkice i može izgledati da nema dužinu i širinu, ali kada ga pogledamo kroz mikroskop, možemo vidjeti da u stvari ima i jedno i drugo. Slično, duša također ima svoje dimenzije, ali ih mi ne možemo vidjeti.

Kada kupujemo haljinu ili odijelo, ono mora biti u skladu s oblikom tijela. Duhovna iskra mora imati oblik, inače kako bi se materijalno tijelo razvilo oko nje? Zaključak je, da duhovna iskra nije impersonalna; ona je stvarna osoba. Bog je stvarna osoba i duhovna iskra, kao dio Njega, je također osoba. Ako otac ima osobnost i individualnost, onda ih i sin također ima, a ako ih sin ima, možemo zaključiti da ih ima i otac. Kako onda možemo mi, kao sinovi Boga, potvrditi našu osobnost i individualnost, a u isto vrijeme uskratiti je našem ocu, Svevišnjem Gospodinu?

Atindriyam znači da mi trebamo transcendirati ova materijalna osjetila, prije nego shvatimo stvarnu sreću.

ramante yogino ‘nante satyanande cid-atmani
iti rama-padenasau param brahmabhidhiyate
(Padma Purana)

Jogiji koji teže za spiritualnim životom takoder kušaju uživanje usmjeravajući svoju pažnju na Naddušu iznutra. Ako u tome nema zadovoljstva, ako u tome nema uživanja, onda zašto prolaze kroz tolike mnoge poteškoće da bi kontrolirali osjetila? Koju vrst zadovoljstva doživljavaju yogjji, ako prolaze kroz tolike poteškoće? To zadovoljstvo je ananta – beskrajno. Kako to? Duhovna duša je vječna i Svevišnji Gospodin je vječan. Prema tome, njihova međusobna ljubavna razmjena je takoder vječna. Onaj tko je zapravo inteligentan će se suzdržavati od nestalnog osjetilnog uživanja svog materijalnog tijela i usmjeriti će svoje uživanje na duhovni život. To sudhelovanje u duhovnom životu sa Sevišnjim Gospodinom se zove Rasa-lila. Ljubavna razmjena između duše i Vrhovnog Bića nije poput običnih razmjena između ovih materijalnih tijela već je to razmjena osjećaja kroz duhovna tijela. Osoba treba biti ponešto introspektivna da bi to razumjela, jer budalasta osoba, koja ne može shvatiti što je stvarna sreća, traži sreću u ovom materijalnom svijetu.

U Indiji postoji priča o čovjeku koji nije znao što je šećerna trska. Rečeno mu je da je veoma slatka kada se žvače. “Oh, a kako izgleda?”, upitao je. “Izgleda poput bambusovog štapa”, netko je odgovorio. I tako je budalast čovjek počeo žvakati bambusove štapove. Kako on može kušati slatkoću šećerne trske? Slično tome, mi pokušavamo naći sreću i zadovoljstvo, ali tragamo za njome žvačući ovo materijalno tijelo, ali tu nema sreće i zadovoljstva. Od pamtivijeka tu postoji neki osjećaj zadovoljstva, ali to nije stvarno zadovoljstvo, jer je prolazno. Ono je poput munje, koja zabljesne na nebu i na trenutak izgleda kao svjetlost, ali stvarna svjetlost je iznad toga.

Budući da ljudi uistinu ne znaju što je sreća, oni skreću s puta prave sreće. Proces kojim se osoba uzdiže na nivo stvarne sreće je svjesnost Boga. e. Uz pomoć razvijanja svjesnosti Boga, postepeno možemo razviti našu stvarnu inteligenciju i prirodno uživati kušajući duhovnu sreću dok duhovno napredujemo. Kako napredujemo u razumijevanju Apsolutne Istine, postepeno postajemo odvojeni od ove lažne sreće. Ako na neki način osoba bude uzdignuta na nivo svjesnosti Boga, kakav je rezultat?

yam labdhva caparam labham manyate nadhikam tatah
yasmin sthito na duhkhena gurunapi vicalyate

“Kada to postigne, osoba misli da nema većeg dobitka. Smještena na takvom položaju nikad nije potresena, čak ni usred najveće poteškoće.” (Bhagavad-gita 6.22)

Kada neko dostigne taj nivo, druga dostignuća mu izgledaju beznačajna. U ovom materijalnom svijetu pokušavamo doseći toliko mnogo stvari – bogatstvo, žene, slavu, ljepotu, znanje i sl, ali čim postanemo svjesni Boga, mislimo: “Nema dobitka većeg od ovog”. Takva svjesnost je toliko moćna da i mali ukus za nju može spasiti osobu od najveće opasnosti. Kako netko počne kušati ukus transcendentalnog zadovoljstva, počinje vidjeti druga tzv. uživanja i dostignuća kao prazna i neukusna. I kada je netko sigurno situiran u svjesnosti Boga, ni najveća ga opasnost ne može uznemiriti.

Postoje mnoge opasnosti u životu, jer je materijalni svijet opasno mjesto. Imamo sklonost zatvarati oči pred tom činjenicom i pošto smo budalasti, pokušavamo nekako podesiti ove opasnosti. Možemo imati mnoge opasne trenutke u svom životu, ali ako se treniramo u svjesnosti Boga i pripremamo se da odemo kući, Bogu, nećemo mariti za njih. Naš stav će tada biti: “Opasnosti dolaze i odlaze, prema tome pustimo ih da se zbivaju.” Vrlo je teško prilagoditi se tako, sve dok je netko na materijalnom nivou, dok se poistovjećuje sa materijalnim tijelom koje je sastavljeno od odvratnih sastojaka. Ali što je netko napredniji, slobodniji je od tjelesnih imenovanja i ove materijalne zapletenosti.

Mi smo zapleteni u ovaj materijalni svije t zbog nekontroliranih osjetila. Proces joge je namijenjen kontroli osjetila. Ako nekako možemo urediti da kontroliramo osjetila, moći ćemo okrenuti lice prema stvarnoj duhovnoj sreći i na taj način učiniti život uspješnim.

sa niscayena yoktavyo yogo ‘nirvinna-cetasa
sankalpa-prabhavan kamams tyaktva sarvan asesatah
manasaivendriya-gramam viniyamya samantatah

sanaih sanair uparamed buddhya dhrti-grhitaya
atma-samstham manah krtva na kincid api cintayet

yato yato niscalati manas cancalam asthiram
tatas tato niyamyaitad atmany eva vasam nayet

“Osoba se treba angažirati u prakticiranju joge s neskrenutom determiniranošću i vjerom. Treba napustiti bez izuzetka sve materijalne želje rođene iz lažnog ja i tako kontrolirati sva osjetila uz pomoć uma. Postepeno, korak po korak, sa potpunim uvjerenjem, trebamo biti smješteni u transu pomoću inteligencije i na taj način, um treba biti učvršćen na Jastvo i ne treba misliti ni na što drugo. Kud god da um odluta zbog svoje varljive i nepostojane prirode, osoba ga treba povući natrag i vratiti ga pod kontrolu Jastva.” (Bhagavad-gita 6.24-26)

Um je uvijek uznemiren. Pone kad ide ovim, a ponekad onim putem. Prakticiranjem joge, mi doslovce odvlačimo um prema svjesnosti Boga. Um skreće prema tolikim mnogim izvanjskim objektima zato, jer je još od pradavnih vremena, život za životom, to bila naša praksa. Zbog toga može biti velikih poteškoća u početku, ali kada osoba pokušava učvrstiti svoj um u transcendentalnoj svjesnosti, sve te poteškoće mogu se prevazići. To je zbog toga što je um uznemiren i nije učvršćen na Boga, tako da ide od jedne misli do druge.

Robi
Gost
Robi
2 godine prije

Na primjer, kada smo angažirani u neki posao, događaji koji su se dogodili prije 10, 20, 30 ili 40 godina, mogu se odjednom pojaviti u našem umu bez nekog određenog razloga. Te misli dolaze iz naše podsvjesti i budući da se uvijek pojavljuju, um je uvijek uznemiren. Ako uznemirimo jezero ili lokvu vode, sav mulj s dna će doći na površinu. Slično je kada je um uznemiren mnogim mislima koje izranjaju iz podsvijesti u kojoj su bile uskladištene tokom mnogih godina. Ako ne uznemiravamo lokvicu, mulj će se sleći na njenom dnu.

Ovaj proces joge je namijenjen smirivanju uma, tako da se sve misli mogu sleći. Zbog toga postoje tolika mnoga pravila i odredbe koje slijedimo da bi očuvali um od uznemirenja. Ako slijedimo pravila i regulacije, postepeno, um će doći pod kontrolu. Postoje mnoga “nemoj” i mnoga “trebaš” i ako je netko iskren u treniranju uma, treba ih slijediti. Ako djelujemo hirovito, kako može um postati kontroliran? Kada um bude istreniran da ne misli niočemu drugome osim o duhovnoj stvarnosti, potići će mir i postati neuznemiren.

U Bhagavad-giti Krišna govori Arjuni:

prasanta-manasam hy enam yoginam sukham uttamam
upaiti santa-rajasam brahma-bhutam akalmasam

“Jogi, čiji je um usredsređen na Mene dostiže najvišu sreću.” (Bhagavad-gita 6.27)

Um uvijek izmišlja objekte sreće. Ja uvijek mislim: “To će me učiniti sretnim; sreća je tu, sreća je tamo.” Na taj način, um nas vodi posvuda. Baš kao da se vozimo na kočiji iza nezauzdanih konja. Mi nemamo kontrolu nad našim kretanjem i jedino što nam preostaje je, da prestravljeno i bespomoćno gledamo.

Čim je um uključen u proces uzdizanja svjesnosti do transcendentalne razine, posebno pjevanjem maha mantre, divlji konji uma postepeno dolaze pod našu kontrolu. Mi se moramo angažirati u služenje Boga s ljubavlju u svakom trenutku našeg života da bi spriječili da nas nemiran i prevrtljiv um odvlači od jednog objekta do drugog u ispraznoj potrazi za srećom u prolaznom materijalnom svijetu.

yunjann evam sadatmanam yogi vigata-kalmasah
sukhena brahma-samsparsam atyantam sukham asnute

“Tako se samoovladani jogi, neprestano slijedeći proces joge, oslobađa sve materijalne zagađenosti i dostiže najviši nivo savršene sreće u transcendentalnom služenju Gospodina s ljubavlju.” (Bhagavad-gita 6.28)

Bog djeluje kao zaštitnik onoga tko mu je predan. Kada je netko u poteškoći, njegov ga zaštitnik spašava. Kao što stoji u Bhagavad-giti, Bog je stvarni prijatelj svakog živog bića i mi moramo oživjeti naše prijateljstvo s Njime. Metoda kojom se oživljava ovo prijateljstvo je proces razvijanja transcendentalne svjesnosti Boga. Time svjetovne strastvene težnje prestaju. Te težnje nas drže odvojenima od Boga koji je unutar nas i čeka da se okrenemo Njemu, ali mi smo isuviše zauzeti strastvenim jedenjem plodova drva materijalnih želja. Ta strastvena prisila da uživamo te plodove mora stati i mi se moramo situirati u našem stvarnom identitetu brahmana – čistog duha.

AntiBa
Gost
AntiBa
2 godine prije

Vidimo “truNJ”???!!!

POVEZANE VIJESTI

Izbornik