Neko je davno primijetio da u tuđem oku vidimo i trunj, a u svome ne vidimo ni iver. Kod drugih nam smeta ono što nam je kod nas normalno.
To se svakodnevno vidi i potvrđuje u ponašanju mnogih ljudi. U jednoj situaciji se ponašaju na jedan način, a u drugoj, koja nam se čini vrlo slična onoj prvoj, sasvim drukčije. Zašto se ljudi tako ponašaju, zar nemaju neko mjerilo, kriterij koji uvijek poštuju, u svakoj prilici i u svakom vremenu?
Sad je aktualno pitanje izbjeglica. Kad smo mi bili izbjeglice, smatrali smo kako je normalno, ljudski, vjerski, pomoći ljudima u nevolji. Kako ne treba biti sebičan i gledati samo hoće li te to koštati, najvažniji je ljudski život i treba sve uraditi kako bi se on spasio, kako bi se nevoljniku pomoglo. A sad, kad smo mi oni koji trebamo pomoći, mnogi će se ponašati drukčije nego što su nedavno mislili da je pravilno. Prvo će postavljati pitanja jesu li ti ljudi morali izbjeći, zašto se baš nama obraćaju za pomoć, koliko će nas pomoć koštati i tako dalje.
Mogu zamisliti koliko su Židovi propatili i stradali u Drugom svjetskom ratu. Teško bi poštenom čovjeku bilo ne biti u tim vremenima uz njih, bar imati razumijevanja za njihovu patnju. Ali gle čuda, Židovi danas rade drugima upravo ono što su njima radili! Ono što su najviše osuđivali, pa i danas osuđuju, oni rade drugima i nikako ne priznaju da je to isto ili slično. Sad su uvjereni da čine pravu stvar.
Kažu da djeca koja su rasla u obiteljima u kojima su ih zlostavljali, kad porastu često postaju zlostavljači. Bilo bi za očekivati da bar oni imaju razumijevanja za slabije i ponižene, ali umjesto toga oni stasaju u one koji to čine. I njima se ono što im je izgledalo nepravedno, sad čini opravdanim.
Dugo sam se čudio zbog čega ljudi ovako različito gledaju na isto pitanje, zašto su im mjerila potpuno različita u različitim situacijama? Zar nemaju neki svoj princip kog se drže, mjerilo koje je uvijek isto? A onda sam, čini mi se, shvatio da imaju, itekako imaju i ti ljudi svoja mjerila koja su uvijek ista, kojih se uvijek drže. Kriterij koji oni uvijek poštuju je kako se posljedice rješavanja nekog pitanja odnosi na njih. Ako će im nešto biti od koristi, to je dobro. To isto u drugom trenutku može biti nekorisno, i tada ga neće ni podržati.
Svako ima svoja mjerila. Njih je onoliko koliko je i ljudi. I ona su onakva kakvi su i ljudi, pokazuju njihov pravi karakter. Upravo po tim kriterijima je lako i pouzdano procijeniti vrline ljudi.
Ko nije bio izbjeglica i prognanik i ne zna sta je to.Ja sam na svojoj kozi to odlicno osjetila kada sam s dvoje male djece ostavila dom i supruga.Ali,hvsla Bogu ,pa sam naisla na ljude dostojne divljenja i postovanja. Uvijek me iznova potresu kolone izbjeglica,posebno djece i zena.Sinoc sam prisustvovsla nemiloj situaciji u tramvaju u Sarajevu.Dzeparos je pokusao opljackati izbjeglicu,a kada se ovsj pobunio izbo ga je nozem. Tresla sam se kao jasika!Kakvo je ovo vrijeme doslo?!Sta se desava s ljudima? Gdje je ono”Čovjek,kako to gordo zvuči”!
zato jer u modernom vremenu pojedinac a tako i drustvo gubi osnovne vrijednosti,nedostatak empatije pa tako i sve ostalo
Prirodni strah za vlastiti život trebao bi se pojavljivati rijetko, onda kad smo suočeni sa životnom opasnošću. Naši životi , od najranijeg doba se odvijaju sasvim drugačije. Kao djecu nas društvo, okolina kontaminira sa strahom – društveno je poželjno da se uvijek nečega bojimo. Kreće s obrazovanjem koje je vojničkog stila, natjecateljsko. I to natjecanje ne prestaje nikad. Za nas nema ničega dovoljno i možemo osigurati egzistenciju samo ako smo na oprezu, dovoljno prestrašeni da adrenalin stalno kola. U kući smo, stanu vlastitom, toplo nam je i siti smo, ali strah ne jenjava. Tko zna što će biti sutra jer je sutra nova utakmica ( i cijeli naš sportski sustav je natjecateljski) Strah potječe od podsvjesnog znanja kako nedostaje novca. Da, nedostaje ga uvijek jer oni koji su ga kreirali traže natrag svoj novac. Mnoge principe gazimo upravo zbog straha, spremni smo se odreći i vlastite slobode u zamjenu za… Čitaj više »
Ovdje se namece pitanje:Da li stati nepoznatom pjesaku koji stopa za vrijeme noci ili jake kise? Netrebaju nam izbjeglice imamo svaki dan situacije slicne ovoj sa kojima se susrecemo
Ako si to proživjela o čemu pišeš onda si ti izbjeglica a ovi nisu. Znači, ponavljam hiljaditi put:prvo idu žene i djeca a ovi koji danas dolaze trebaju napuštati domove zadnji a oni ostavili sve,porodice, slabe i nemoćne i idu prvi. Niko neće pa ni autor Ivo da se zapita zašto smo mi koji smo pregrmili rat skeptični i nepovjerljivi prema takvima, baš zato što znamo šta je izbjeglištvo a ne invazija poput ove.
Zar smo baš toliko loši ljudi ili svi kolektivno bolujemo od amnezije??? Nismo baš toliko koliko nas “mass” mediji predstavljaju.. Pomogli bi ite kako i u svoje domove primali ove kojih se dotakao Ivo u tekstu, da je riječ o slabim i nemoćnim. Autor je pošten, iskren, piše iz duše ali ponekad itekako naivan. Bez uvrede.
Humanost je divna, uzvišena osobina koja je nažalost sve ređa danas. Što je još gore, danas prerasta u pomodarstvo. Nelogično je, apsurdno, da pomažemo ljudima koji su došli ko zna odakle dok ima naših ljudi u vrlo teškoj situaciji.
Ovo me je podsetilo na izveštaj “lekara bez granica”: Britanija izdvaja velika sretstva za zdravstvenu pomoć nerazvijenih država dok je u samom Londonu potreba za zdravstvenom pomoći mnogima, ne samo beskućnicima gorući problem.
Humanost se svela na politiku a merila su poremećena u svim oblastima života. Iako izgleda nelogično nije tako – društva su namerno otrovana da bi se njima lakše upravljalo. Budimo humani prema svom okruženju pa će nam to postati normalno stanje a ne da humanost praktikujemo kada je “in” ili još gore u političke svrhe.
Kad smo se nasli , opet i po ko zna koji put , na putu nekavih planova imperija pa nit krivi nit duzni osjecamo posljedice tih dogovora… KAo sto nikad nismo niti mogli se nesto suprastaviti bjelosvjetskim planovima i prije ,tako ne mozemo niti danas te stoga samo statiramo i opterecavomo se nebitnim pitanjima o moralnosti licnoj i drustvenoj… Razlika je tu velika , ovo nisu izbjeglice vec migranti , dakle mladi i zdravi ljudi koji prvi krce put ka nekakvoj boljoj buducnosti sebi pa zatim svojim familijama ili ce tamo steci i familije … Barem tako oni misle a mislim i ja da je tako ,osim ako neko s njima nema neke drugacije planove o cemu i ovdje samo nagadjamo… Uostalom Bosna se iseljava kao nikad do sada i situacija je identicna..Mladi ljudi odlaze ,ostavljaju porodice ,kasnije stize i poradica , stariji ostaju da umru… U cem je razlika… Čitaj više »
…ono sto nas smeta kod drugih ukazuje na to da i mi sami unutar sebe imamo “plodno tlo” za takova odstupanja i oscilacije u ponasanju naspram drugih koje nismo”razduzili” sami sa sobom. Kada prihvatimo iskrenoscu prema sebi svoj “nedostatak” u nama i steknemo kontrolu nad njim.., he he.., mislim na nedostatak a ne na “dostatak”, odskrinit cemo vrata razumijevanja za ono sto primjecujemo i sto nas smeta kod drugih. Ponekad bi pojedinac trebao biti zahvalan “tim nekim” cije nas ponasanje ili rijeci smetaju jer ukazuju na neprihvacanje istog modusa koji “lezi” u nama a nismo ga spremni osvjestit i uhhvatit se u kostac sa njim. Tako bi mogao kazat da takove osobe mozda predstavljaju nas “alter ego” na fizickoj fazini. A o vlastitom “drugom ja”, cesto se odnosimo kao prema nekom stranom tjelu.., a taj “alter”, ako mu pravilno pristupis, ne da je iskreni prijatelj vec i mudar ucitelj. Nakon… Čitaj više »
Sve je to super, divno i krasno, ali ovdje Ivo ispušta iz vida jednu ključnu stvar: mjerila nisu konstantna tijekom vremena. Njihovo semantičko značenje se mijenja pod utjecajem ovih ili onih silnica. Tako se npr. danas pod pojam izbjeglice trpaju i stvarne izbjeglice i ekonomski migranti i oni koji dolaze usljed nekih drugih mračnijih motiva. I sve do nedavno su mainstream mediji u vlasništvu tvrtke “U Soroševom prknu d.o.o.” etiketirali faštistima sve one koji bi nedajbože rekli da nisu svi izbjeglice stvarne izbjeglice, nego da među njima ima migranata i potencijalnih terorista koji dolaze iz područja koja nisu pogođena ratom u Siriji. Zato prigovor kako negdašnje izbjeglice nemaju razumijevanja za ove današnje jednostavno ne stoji: pod pojmom izbjeglica podrazumijevamo dvije različite stvari. Isto tako je i sa “zlostavljanjem” djece. Danas se pod utjecajem opet istih onih mainstream medija i NGO-mafije u vlasništvu tvrtke “U Soroševom prknu d.o.o.” pod “zlostavljanje” djece… Čitaj više »
Budimo iskreni,da nisu tamnoputi i drgačiji dali bi nam bili prihvatljiviji.?
Imamo i mi beskučnika ali ih ne ograđujemo bodljikavom žicom.Kada bi nam neko plaćao da im pomognemo bili bi najdobrofošliji ,to je UNHCR uradio u Bosni za vrijeme krize na Kosovu,svi su se takmičili ko će više izbjeglica udomiti,dobra je lova bila u pitanju!Toliko o našoj humanosti.
Razvijanje svijesti – istinski put do sreće By A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada Svatko od nas traga za srećom, ali mi ne znamo što je stvarna sreća. Vidimo toliko mnogo reklama o sreći, ali praktično govoreći, vidimo vrlo malo sretnih ljudi. To je zato što samo nekolicina zna da je nivo stvarne sreće iznad privremenih stvari. Generalno gledajući, sreću percipiramo našim osjetilima. Kamen, na primjer, nema osjetila i ne može percipirati sreću i nesreću. Razvijena svijest može percipirati intenzivnije nego nerazvijena. Drveće ima svjesnost, ali nije razvijena. Ono može dugo vremena stajati u vodi, ali za njega nema načina da to doživi kao patnju. Kada bi se od ljudskog bića tražilo da stoji u vodi tri dana ili čak manje, ono to ne bi bilo sposobno tolerirati. Iz toga proizlazi zaključak da svako živo biće osjeća sreću ili nesreću prema stupnju razvijenosti svoje svjesnosti. Sreća s kojom imamo iskustva u ovom… Čitaj više »
Na primjer, kada smo angažirani u neki posao, događaji koji su se dogodili prije 10, 20, 30 ili 40 godina, mogu se odjednom pojaviti u našem umu bez nekog određenog razloga. Te misli dolaze iz naše podsvjesti i budući da se uvijek pojavljuju, um je uvijek uznemiren. Ako uznemirimo jezero ili lokvu vode, sav mulj s dna će doći na površinu. Slično je kada je um uznemiren mnogim mislima koje izranjaju iz podsvijesti u kojoj su bile uskladištene tokom mnogih godina. Ako ne uznemiravamo lokvicu, mulj će se sleći na njenom dnu. Ovaj proces joge je namijenjen smirivanju uma, tako da se sve misli mogu sleći. Zbog toga postoje tolika mnoga pravila i odredbe koje slijedimo da bi očuvali um od uznemirenja. Ako slijedimo pravila i regulacije, postepeno, um će doći pod kontrolu. Postoje mnoga “nemoj” i mnoga “trebaš” i ako je netko iskren u treniranju uma, treba ih slijediti.… Čitaj više »
Vidimo “truNJ”???!!!