Nađoh pare u svom džepu!

Nekada mi se tako desi, kao jučer, da nađem u džepu u hlačama ili jakni koje sam nekada ostavio, poneku novčanicu.

Tako jučer, dok sam išao na rođendan malom susjedu, zavukoh ruku u džep hlača i nađoh tamo novčanice od 50 eura i od 20 maraka. Zaboravio sam za njih, a ostale su mi slučajno tamo kad sam nedavno bio u Bosni. Naravno, nisam ni računao više da ih imam pa mi to sad dođe kao da ih i nisam nekada prije zaradio, nego kao da sam ih dobio na kakvoj lutriji.

Čudno je to kako se čovjek osjeća kad nađe neku izgubljenu, nekada i zaboravljenu stvar. Obraduje se, naravno, ako mu je to nešto što mu je vrijedno. Meni se više puta dešavalo da nađem nešto ono sam izgubio, a što mi je drago. Sjećam se kako mi je jedna prijateljica pročitala s mobitela pjesmicu za djecu koja mi se učinila lijepom, što sam i rekao, pitajući je je li to ona napisala, a ona mi je rekla da nije ona, nego ja. Pjesmica je kratka, ima samo dvije strofe, i meni je nekada odnekuda došla u glavu kad nisam imao pri ruci ništa za pisanje pa sam je napisao u telefon i poslao njoj. Poslije sam za to zaboravio i tek kad smo se sreli nakon možda dvije-tri godine, ona mi je pokazala. Ta pjesma mi je odjednom postala draža i ljepša nego mnoge druge koje su možda i bolje i vrednije od nje. Ali nju sam doživio ponovo i to je, čini se, pojačalo njenu vrijednost kod mene.

Nedavno sam našao i fotografiju na kojom sam s jednom školskom drugaricom iz gimnazijskih dana. Ta fotografija je nestala u ratu kao i mnoge druge, ostao mi je samo manji dio njih. Sad, kad sam je ponovo dobio, čini mi se još dražom nego nekada, a moja kolegica i ja još mlađima i ljepšima nego što mi se to nekada činilo. (Moj prijatelj šaljivdžija ima običaj reći: „Nekada smo bili mladi i lijepi, a sad smo samo lijepi“.) I još neke fotografije, uglavnom one na kojima nas ima više, jer njih su imali i drugi, dobio sam naknadno i uvijek sam im se obradovao i ponovo ih doživio na poseban način.

U ratu mi je porušena kuća i sve što je imalo neku vrijednost je iz nje nestalo. Ali ostalo je ponešto što za one koji su odnosili nije značilo ništa. Između ostaloga, ostale su jedne drvene vile koje sam ostavio upravo zato što se one nisu upotrebljavale ni kada sam ja bio dijete, nego ih je moj otac sačuvao za uspomenu od svog oca. Kad sam ih ponovo vidio, obradovao sam se kao da sam našao ko zna koliku vrijednost. One, objektivno gledano, ne vrijede ni jedne dobre vatre, ali za mene imaju veliku emotivnu vrijednost. Teško bi se to moglo iskazati u vidu nekog novčanog iznosa.

I, da se na kraju opet vratim na početak, da sam jučer u svom džepu našao dvije novčanice. Da, obradovao sam se i njima, ali ni blizu kao u ostalim opisanim slučajevima. To se ne može ni uspoređivati. Ipak, lijepo je što sam ih našao i zbog toga što su me podsjetile na druge drage nađene stvari i navele da ovo napišem.