fbpx

Polazna stanica Visoko

voz sarajevo zfbih

Od ranog djetinjstva volio sam vozove. Mi dječaci smo ih gledali kako, hukćući, dimeći i zviždeći, jure uskim kolosijekom pored našeg sela. Noću su iskrili rojevima svitaca, koji su se gasili u mraku. Izgledali su nam kao neki zmajevi, vitki, snažni i nepobjedivi.

Našu znatiželju podgrijavale su priče željezničara, kojih je bilo mnogo među rodbinom i komšijama. Oni su putovali i upravljali vozovima. Obično su 12 sati radili a dvostruko se odmarali, 12 : 24 govorilo se. Gutali smo njihove priče o putovanjima vozovima, zgodama i nezgodama koje su doživljavali. Nova uzbuđenja donijela je izgradnja pruge normalnog kolosijeka Šamac – Sarajevo. Pruga je građena ispod samog našeg sela, dva puta premošćavajući rijeku Bosnu. Sve je vrvjelo od omladine, svrstane u domaće i međunarodne brigade. Stalno smo se muvali blizu gradilišta i omladinskih naselja. Veliko iznenađenje bio je dolazak danskih brigada i prvi susret sa nudistima. Njihove djevojke kupale su se gole u Bosni. Gole su ulazile u seoska dvorišta i ponešto zapitkivale. Žene su se sablažnjavale, starci im prijetili štapovima a mi dječaci radoznalo smo virili iza živica i plotova. Omladina je mnogo više radila nego što se odmarala, pa je pruga izgrađena prije planiranog roka. Bio sam u masi od više hiljada ljudi koja je u Sarajevu, 1947. godine, svečano dočekala prvi voz koji je prošao novom trasom. Moja veza s vozovima produbljivana je. Srednje škole uglavnom su bile u većim mjestima a fakulteti isključivo u Sarajevu. Putevi loši a autobusi poput onog u filmu „Ko to tamo peva“. Zato je sve stanovništvo bilo orijentisano na prevoz vozovima.

Naravno, u to vrijeme najčuveniji je bio takozvani „Plavi voz“. Kad je on prolazio, ostali su zaustavljani. Taj voz je organizovano dočekivan, putnicima se mahalo zastavicama i cvijećem. Školska djeca su, vođena svojim učiteljima i učiteljicama, i kad je padalo i kad je bilo vjetra, satima čekala da pozdrave više ili manje drage goste. Ponekad se to i djeci popelo navrh glave. Jednog kišnog dana dočekivan je u našem mjestu Cedenbal, predsjednik Mongolije. Voz je prošao bez zaustavljanja. Pokisla, nahlađena i ljuta, jedna djevojčica je izustila: – Ako ovaj Ciciban bude ponovo dolazio, ja ga neću čekati. Prugom su tutnjale duge kompozicije teretnih vozova. Putnicima su bili na raspolaganju: lokalni (radnički), putnički, ubrzani, brzi, kasnije ekspresni i poslovni vozovi. Redove vožnje najbolje su poštovali lokalni vozovi. Nekoliko stotina radnika, đaka i studenata svakodnevno je putovalo iz Visokog u Sarajevo i nazad. Ostali vozovi, posebno zimi, nisu mnogo držali do voznog reda. Na željezničkim stanicama stalno je odjekivalo: – Putnički voz iz Beograda, preko Šida, Vinkovaca i Doboja, kasni 85 minuta… Ubrzani voz iz Zagreba kasni 70 minuta. Nas đake i studente popularno su nazivali vozarima. Ko je htio da redovno stiže na nastavu, koristio je jutarnje lokalne vozove. Oni su polazili/prolazili dozlaboga rano. Bili su pretrpani, neuredni i zagušljivi. Zimi su njihovi kupei bili prave male „gasne komore“, prepune vlage od odjeće i obuće koja se sušila, duvanskog dima i raznih mirisa ljudskog i mašinskog porijekla. Vozari su se listom orijentisali na druge vozove, pa „kad stignu da stignu“. Ako mnogo zakasne, vraćali su se kući uz opravdanje roditeljima. Ukoliko zakasne na nastavu, pravdali su se zakašnjenjem voza i tako unedogled. Kod studenata je to bilo liberalnije, a đacima nisu koristila usmena opravdanja. Razrednici su stalno tražili potvrde koliko je „taj i taj voz zakasnio“. Dosađivalo je to i željezničarima i đacima. Prepričavala se jedna od anegdota iz ovog perioda. – Priznajem samo pismenu potvrdu, potvrdu… insistirao je razrednik u jednoj srednjoj školi. Neki Kubatlija iz Ilijaša, mangup koji je imao dobre veze sa šefom mjesne željezničke stanice, odgovorio je: – Dobro, dobro, profesore, mogu vam ja donijeti potvrdu da uopšte nema pruge Šamac – Sarajevo.

Kažu da je profesor tek tada malo popustio. Povremeni putnici kupovali su karte na željezničkim blagajnama, koje bi kondukteri u vozu probušili (cvikоvali) posebnim kliještima. Karte su se kupovale, ali niko nije, kao sada, govorio treba da „kupim“ nego da „izvadim“ kartu. One su se uistinu vadile kroz nisko malo okno, na rebrastom i zatamnjenom staklu putničkih blagajni. Kupac se obavezno morao saginjati da razgovara sa blagajnikom. Ponekad je ovaj širokogrudo otvarao i onaj gornji prozorčić. Mi vozari imali smo mjesečne karte. Kondukteri ih nisu stalno provjeravali. Dovoljno je bilo samouvjereno reći „Mjesečna“. Ipak, plašeći se revizije, kondukteri bi ponekad povikali „Karte na pokaz!“ Vozari koji su blefirali smišljali bi načine kako se izvući iz nastale situacije. Najdjelotvorniji postupak bio je bijeg kroz pretrpani hodnik. Jurnjava za takvim prestupnikom završavale su se uspješnim bjekstvom, plaćanjem kazne, oduzimanjem iskaznice za mjesečnu kartu ili izbacivanjem na narednoj stanici, zavisno od psihofizičke kondicije konduktera. Mjesečne karte produžavane su za naredni mjesec. Tolerantniji kondukteri dozvoljavali su po nekoliko dana zakašnjenja. Takve smo nazivali „našima“. Neki đaci i studenti često nisu mogli da produže mjesečne ili kupe redovne karte, pa je stalno ponavljano pitanje: – Je li danas „naš?“ U kojem je vagonu? Svaki dolazak u Novu željezničku stanicu u Sarajevu, koja je bila i ostala lijepo zdanje, bio je zanimljiv događaj. Mnoštvo putnika pristizalo je na perone ili silazilo sa njih. Mnogi su čekali svoje vozove u polasku ili dolasku. Zavisno od početka nastave, vozari su žurili u škole, odlazili u čekaonicu za đake ili se muvali po holu. Vozovi, čekaonice i stanični hol bili su prostori gdje se odvijao dio dnevnog rituala i društvenog života vozara. Povjeravanje drugima zašto se taj dan ne smije otići na nastavu, solidarisanje s bjeguncima, skupljanje para za sendvič, kiflu ili nekoliko cigara, izražavanje simpatija, rađanje ljubavi, prenošenje povjerljivih poruka potencijalnim partnerima, razmirice, tuga i pojašnjenja, prepričavanje dogodovština i viceva, ogovaranja i smicalice, prepirke navijača raznih fudbalskih klubova, informacije o kašnjenju, dolasku iodlasku vozova – sve to je bilo na dnevnom redu bučne vozarske mase, koja se tiskala i brujala u stanici. Znalo se ko se s kim druži u vozovima i čekaonicama. Okupljali su se grupe iz Visokog, Breze, Podlugova i Ilijaša, Semizovca i Rajlovca… Samo su zaljubljeni parovi bili izuzetak. Oni su birali neka diskretnija mjesta i raspredali samo njima znane i drage teme. Jedno od takvih mjesta bila i čekaonica prve klase, na koju mi nismo imali pravo. Uspijevali smo se ponekad ušunjati, smjestiti u udobne fotelje i zakunjati dok nas nisu upozorili da toj klasi (ljudi) ne pripadamo. O „navikama“ naših vozova znali smo gotovo sve: gdje ubrzavaju, gdje usporavaju, gdje gotovo da stanu, koje skretnice su dobre, gdje se voz zanosi, gdje se može očekivati zatvoreni signal, s kojim vozovima se križaju, kada moraju čekati preticanje… Na ulasku u sarajevsku stanicu bila je jedna tehnički loša urađena skretnica. Kad bi je voz prelazio, putnici koji bi stajali često su padali kô domine. Dobro se pridržavajući, uvijek smo očekivali te male predstave. Jednom mi je bilo žao neke vremešne žene, koja je stajala držeći mnogo stvari u rukama. Objasnim joj u čemu je problem i da mora biti oprezna. Ona spusti stvari i grčevito se uhvati za rukohvate. Tom prilikom voz je iznenada polako ušao u stanicu bez ikakvog potresa. – Balavče bezobrazni, reče mi žena – uz grohotan smijeh vozara. Konačno, i ja sam se počeo muvati oko jedne zgodne vozarke iz Semizovca. Ubrzo se ispostavilo da nisam sâm, bilo je još kandidata. Počeo sam dobijati i poruke da napustim njihovu „okupacionu zonu“. Nisam se osvrtao na te poruke. Uslijedile su nove: „Dobićeš batine!“ Postajem oprezniji, ali nas dvoje i dalje „furamo”. Poslije jednog noćnog susreta u Semizovcu, krenem na ponoćni voz. Idem željezničkim kolosijekom, koračajući s praga na prag. Obrnem se i vidim da za mnom idu dvojica. Desno od mene vidim još jednu osobu. Ubrzam hod, oni takođe. Počnem skakutati s praga na prag, oni još brže. Pređem u blago trčanje. Sva trojica me prate. Kada sam već uveliko trčao, počeše me sustizati. Prije nego potpuno izgubim snagu, stadoh odlučan da se branim. – Hoćemo li zakasniti, jarane? – povikaše uglas. – Nećemo, nećemo – odgovorih, spreman da ih zagrlim.

Davno su prošli vozarski dani. Češće sam službeno koristio brze i poslovne vozove. Uz sve njihove mane, ta putovanja su mi više godila nego ònā putničkim automobilima, autobusima i avionima. Nekako sam se osjećao kao svoj na svome, komotno i opušteno. Proteklih četvrt vijeka nisam sjeo u voz. Ove kompozicije od tričetiri dotrajala vagona što kloparaju po još dotrajalijoj pruzi ne mogu se nazivati vozovima. Autobusi su „pojeli“ vozove. Ništa se ne dešava slučajno. Nekome je bilo u interesu da se to desi i da unedogled odgađa obnavljanje željezničkog saobraćaja. Dok ne prozvižduću vozovi, mislim da ova zemlja neće na „zelenu granu“. Ili sam to ja samo nostalgičan?

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
16 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
28.juni
Gost
28.juni
1 godina prije

Gospodine ,Savo,želim Vam još puno vozova života i još puno ,ovako lijepih pripovijesti.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
1 godina prije

Malo je vjerojatno da se itko mlađi od trideset vozio u domaćem vlaku. Ova (odlična) priča g.Pajkića neće takve dotaknuti, nemaju je s čim usporediti u svojoj memoriji. Zadnje moje putovanje s vlakom bilo je lani i to u Italiji, s onim vagonima na kat, a prije toga – tamo pred rat.
Do rata, ova priča je mogla biti bilo čija iz mjesta kroz koja je prolazila pruga. Rat je razdjelnica svjetova. Prije njega je bilo dovoljno vremena da se utabaju staze – škola, pa srednja škola, pa vojska, pa fakultet ili na posao. Ženidbe i udaje najkasnije do 25-e.
A onda nešto sasvim drugo. Svatko za sebe. Kako u državama/nacijama, tako i pojedinačno. Netko je izborio smrt, netko invaliditet, netko penziju, netko kakvu tvornicu, netko izbjeglištvo i život tko zna gdje.
Vlakovi su stali, kao i dotadašnji život.
Na posao se ide autom. I to po jedan čovjek u jednom autu. Gdje se danas uopće upoznavaju momci i cure, na fejsu?
Naša sreća je što smo u ovom vremenu daleko od mladosti. S ovim sklopom u glavi, bismo li se uopće snašli? Valjda bi.
Danas vlakovi nemaju koga ni što prevoziti. Končar proizvodi električne lokomotive, ali ih nema ovdje komu prodati jer nema elektificiranih pruga. Ona Unska koja je išla od Knina preko Bihaća do Zagreba koja je bila elektrificirana je najprije pokradena, ostali su samo stupovi bez žica i zarasla pruga.
Nijedna vremena se ne vraćaju. Neće ni ona predratna. Obnovi li se koja pruga, bit će u kineskom vlasništvu, ako prije toga Kinezi kupe koju luku. Drugačije neće.
Ne možeš doći na kavu s vlakom s aluminijskim felgama, ne zove se BMW i nije crne boje. Nitko više vlak i ne sanja, niti zna kako izgleda. Kažeš ‘kupe’, a oni misle kako je riječ o sportskom autu s dvoje vrata.

Zagor
Gost
Zagor
1 godina prije

Odlična crtica iz sjećanja. Svaka čast.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
1 godina prije

Navijaš li za Želju,Vlaku ili Vozu?(sada)
Kako se gradilo društvo jednakih?
Hvala, autoru!

jezevakucica
Gost
jezevakucica
1 godina prije

Navijači u plavim dresovima,kupili Plavi voz,da se ne moraju švercati do stadiona.?
Navijači u plavim dresovima mahali zastavicama voljenom igraču.
Oni drugi,psovali,jer im je klub ispao iz prve lige

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
1 godina prije

ježy:
Čestitam!Željo sa dva igrača više,
a mi 0 : 0 !

jezevakucica
Gost
jezevakucica
1 godina prije

Umpy,
Samo da izdržimo do kraja,a onda su naši.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
1 godina prije

ježy:
nema do rodnog kraja(samo ježevi i rode)

krkan
Gost
krkan
1 godina prije

Postovani gospodine Savo i postovani Aleriče,

Sve je ovako kako ste naveli. Ja sam iz Visokog, moje selo je ima zeljeznicku stanicu i cijeli moj zivot je orijentisan na vozove. Ovdje svi tacno u minutu znaju kad prolazi koji lokalni, brzi i teretni voz. Znaju da li ce biti Talgo, Olimpik ili “zeleni s kupeima”. Znaju cak i kad koja masina prođe. Znaju termine kad teretni vozovi mogu ili ne mogu proci. Znaju sve ovo cak i oni koji ne putuju vozom. Mnogo osoba odavdje radi na zeljeznici, pa se informacije uvijek mogu pokupiti “iz prve ruke”.

Moj otac je zavrsio srednju u Sarajevu, te poslije do rata radio u Sarajevu i bio vozar. Poslije svo brat, sestra i ja studirali u Sarajevu, te.smo nekada vozarili, a nekada stanovali.

Nije se nista promijenilo sto se tice.kasnjenja, vozovi uzasno kasne. Vozovi su i dalje prljavi, bas kako navodite. Međutim, u vozovima, u dijelu gdje putnico sjede se vise ne pusi, barem jedna pozitivna promjena. Ali su jako jako prljavi, da ne kazem lojavi. Jednom godisnje obave generalku, a ostatak godine ona prljavstina zakori, kroz prpzore se jedva sta moze vidjeti koliko su prljavi. Zbog toga, kao i zbog kasnjenja i nedovoljno saobracanja tokom dana vecina sada ili u Sarajevo putuje svojim autima ili busem. Ja licno putujem autom. Zimi vozovi sasvim normalno kasne preko pola.sata barem, pa o bas i nije pouzdani nacin prevoza.

Međutim, voz ima svojih pozotovnih strana. To.je svijet za sebe. Pravi prikaz balkanske kulture. Svi su jako.veseli, prica po.prica i prođe voznja za cas. Uopce nije vazno da li nekoga znate ili ne, samo “opalite” pricu o bilo cemu. Tako sklapate.nova poznanstva. Cesto se u vozu zapjeva, zasvira , pa.cak i zaigra.

Međutim, meni licno smeta to sto.su vozovi jako prljavi i sto.smrde, pa ih.se.klonim koliko mogu. Za Talgo vozove kazu da su cisti i uredni, me znam, nisam se vozio Talgom.

jonbonjovi
Gost
jonbonjovi
1 godina prije

Ne znam da li se u ovoj novoj muzici, koju ne slusam, pojavljuju vozovi kao tema, ali u ondasnjoj je bilo toliko legendarnih pjesama. Ko ne zna za Selmu, meni pogotovo vezanu za Banja Luku, pa Stanica Podlugovi, pa pjesme od Prljavog Kazalista, Zane, Azre, Arsena i ostalih.
Toliko uspomena i nostalgije. Kao neko ko je odrastao na zeljeznickim stanicama, igrajuci se na pruzi provlaceci se ispod vagona, zna koliko je to opasno, ali nasi roditelji su imali povjerenje u nasu djecju opreznost. Da li se neko sjeca kako su se ekseri peglali na pruzi kada prodje voz. Kako su se osluskivali zvukovi naslanjanjem uha na sinu. Pa putovanja u prepunim vozovima, stojeci izmedju vagona u onoj spojnici. Pa sjedenja na paketima u postanskom vagonu, tu privilegiju nisu svi imali. Mogu da se pohvalim da sam se vozio u svim lokomotivama osim u dizelki, onoj zelenoj americkoj, koja kad ukljuci sirenu prodrma sve zivo. Ili piskave sirene elektricnih crvenih svedjanki. Ili ko se sjeca voznje u sinobusu, kad sjedis iza motorovodje i kao dijete gledas kako promicu pejsazi. Pa kad je drustvo malo vece onda se nasloni sjedista pomaknu tako da svi sjede jedni drugima nasuprot. A kasnjenja, to je tek prica za sebe. Legendarna linija Stutgart-Ploce, voz dolazi u Prijedor svaki dan u sekund, a do Doboja nabere izmedju 60 i 120 minuta. Pa kad se gradila druga trasa pruge Doboj-Zenica, cekalo se u Doboju i po 10 sati, a danas se unervozim kada ICE kasni 20 minuta, koji vozi i do 299 km/sat, ali ja se radije sjecam onih nasih vozova koji su bili sporiji, ali ljudskiji. Sklapala su se prijateljstva, uvijek je bilo zanimljivih prica. Moj otac nikad nije izasao iz voza, a da se nije sit ispricao sa napoznatim ljudima. A na zapadu, ubijes se od dosade ako nemas neku knjigu ili slusalice, ako i zapocnes neku pricu to je toliko strano i sterilno. Kod nas nikad niko nije stavljao torbu pored sebe, da time sprijeci da neko sjedne, a na zapadu je to najnormalnije. U prepunom vozu hladnokrvno blokiraju nekoliko mjesta i cude se da neko zeli sjesti.

Histrion
Gost
Histrion
1 godina prije

I ja sam obožavao vlakove. Čak sam u mladosti i Evropu prošao
uzduž i poprijeko inter-railom. Kao dječak jedva sam čekao rodjendan,
očekujući za dar dobiti lokomotivu ili par vagona “Mehanotehnike”.
U školi su me zvali “pas koji je voleo vozove “…

Zagor
Gost
Zagor
1 godina prije

Sad bi vas zvali Sheldon.

Fatih
Gost
Fatih
1 godina prije

SAVO,
SA SARAJEVSKE STANICE JA SAM SE UKRCAVAO NA LOKAL SARAJEVO -KONJIC……………IPAK SU TO BILA DOBRA VREMENA…………

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo
1 godina prije

Tko se sjeća “Srebrnog metka”?

Drakce
Gost
Drakce
1 godina prije

Visoko- Ljesevo -Podlugovi -Stari Ilijas (Luka)-Doljna Vogosca-Semizovac-Rajlovac- Sarajevo mislim da je ovo bio redosljed zeljeznicki stanica lokalnog voza… veliki pozdrav

luni lunovic
Gost
luni lunovic
1 godina prije

a gdje je jos ribarski sarajevo ostrozac gospodice se vracaju sa jadrana a ti se uvalis i stavis usmrdenu torbu sa ribom iznad a ono kaca li kaca koja je to vriska bila onda im objassnjavas kako je mom jaranu krivo sto sam uhvatio vise ribe od njega pa on to tek tako bacio iznad od bjesa ili stojis kraj wc zapalis cigaru nomalno prazan ako neko pokusa uci ti raspalis po vratima ideres se izlazi vec sat vremena s…. covjek trci po citavom vozu da pisa

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
16
0
()
x