fbpx

Polazna stanica Visoko

voz sarajevo zfbih
16 komentara
904

Od ranog djetinjstva volio sam vozove. Mi dječaci smo ih gledali kako, hukćući, dimeći i zviždeći, jure uskim kolosijekom pored našeg sela. Noću su iskrili rojevima svitaca, koji su se gasili u mraku. Izgledali su nam kao neki zmajevi, vitki, snažni i nepobjedivi.

Našu znatiželju podgrijavale su priče željezničara, kojih je bilo mnogo među rodbinom i komšijama. Oni su putovali i upravljali vozovima. Obično su 12 sati radili a dvostruko se odmarali, 12 : 24 govorilo se. Gutali smo njihove priče o putovanjima vozovima, zgodama i nezgodama koje su doživljavali. Nova uzbuđenja donijela je izgradnja pruge normalnog kolosijeka Šamac – Sarajevo. Pruga je građena ispod samog našeg sela, dva puta premošćavajući rijeku Bosnu. Sve je vrvjelo od omladine, svrstane u domaće i međunarodne brigade. Stalno smo se muvali blizu gradilišta i omladinskih naselja. Veliko iznenađenje bio je dolazak danskih brigada i prvi susret sa nudistima. Njihove djevojke kupale su se gole u Bosni. Gole su ulazile u seoska dvorišta i ponešto zapitkivale. Žene su se sablažnjavale, starci im prijetili štapovima a mi dječaci radoznalo smo virili iza živica i plotova. Omladina je mnogo više radila nego što se odmarala, pa je pruga izgrađena prije planiranog roka. Bio sam u masi od više hiljada ljudi koja je u Sarajevu, 1947. godine, svečano dočekala prvi voz koji je prošao novom trasom. Moja veza s vozovima produbljivana je. Srednje škole uglavnom su bile u većim mjestima a fakulteti isključivo u Sarajevu. Putevi loši a autobusi poput onog u filmu „Ko to tamo peva“. Zato je sve stanovništvo bilo orijentisano na prevoz vozovima.

Naravno, u to vrijeme najčuveniji je bio takozvani „Plavi voz“. Kad je on prolazio, ostali su zaustavljani. Taj voz je organizovano dočekivan, putnicima se mahalo zastavicama i cvijećem. Školska djeca su, vođena svojim učiteljima i učiteljicama, i kad je padalo i kad je bilo vjetra, satima čekala da pozdrave više ili manje drage goste. Ponekad se to i djeci popelo navrh glave. Jednog kišnog dana dočekivan je u našem mjestu Cedenbal, predsjednik Mongolije. Voz je prošao bez zaustavljanja. Pokisla, nahlađena i ljuta, jedna djevojčica je izustila: – Ako ovaj Ciciban bude ponovo dolazio, ja ga neću čekati. Prugom su tutnjale duge kompozicije teretnih vozova. Putnicima su bili na raspolaganju: lokalni (radnički), putnički, ubrzani, brzi, kasnije ekspresni i poslovni vozovi. Redove vožnje najbolje su poštovali lokalni vozovi. Nekoliko stotina radnika, đaka i studenata svakodnevno je putovalo iz Visokog u Sarajevo i nazad. Ostali vozovi, posebno zimi, nisu mnogo držali do voznog reda. Na željezničkim stanicama stalno je odjekivalo: – Putnički voz iz Beograda, preko Šida, Vinkovaca i Doboja, kasni 85 minuta… Ubrzani voz iz Zagreba kasni 70 minuta. Nas đake i studente popularno su nazivali vozarima. Ko je htio da redovno stiže na nastavu, koristio je jutarnje lokalne vozove. Oni su polazili/prolazili dozlaboga rano. Bili su pretrpani, neuredni i zagušljivi. Zimi su njihovi kupei bili prave male „gasne komore“, prepune vlage od odjeće i obuće koja se sušila, duvanskog dima i raznih mirisa ljudskog i mašinskog porijekla. Vozari su se listom orijentisali na druge vozove, pa „kad stignu da stignu“. Ako mnogo zakasne, vraćali su se kući uz opravdanje roditeljima. Ukoliko zakasne na nastavu, pravdali su se zakašnjenjem voza i tako unedogled. Kod studenata je to bilo liberalnije, a đacima nisu koristila usmena opravdanja. Razrednici su stalno tražili potvrde koliko je „taj i taj voz zakasnio“. Dosađivalo je to i željezničarima i đacima. Prepričavala se jedna od anegdota iz ovog perioda. – Priznajem samo pismenu potvrdu, potvrdu… insistirao je razrednik u jednoj srednjoj školi. Neki Kubatlija iz Ilijaša, mangup koji je imao dobre veze sa šefom mjesne željezničke stanice, odgovorio je: – Dobro, dobro, profesore, mogu vam ja donijeti potvrdu da uopšte nema pruge Šamac – Sarajevo.

Kažu da je profesor tek tada malo popustio. Povremeni putnici kupovali su karte na željezničkim blagajnama, koje bi kondukteri u vozu probušili (cvikоvali) posebnim kliještima. Karte su se kupovale, ali niko nije, kao sada, govorio treba da „kupim“ nego da „izvadim“ kartu. One su se uistinu vadile kroz nisko malo okno, na rebrastom i zatamnjenom staklu putničkih blagajni. Kupac se obavezno morao saginjati da razgovara sa blagajnikom. Ponekad je ovaj širokogrudo otvarao i onaj gornji prozorčić. Mi vozari imali smo mjesečne karte. Kondukteri ih nisu stalno provjeravali. Dovoljno je bilo samouvjereno reći „Mjesečna“. Ipak, plašeći se revizije, kondukteri bi ponekad povikali „Karte na pokaz!“ Vozari koji su blefirali smišljali bi načine kako se izvući iz nastale situacije. Najdjelotvorniji postupak bio je bijeg kroz pretrpani hodnik. Jurnjava za takvim prestupnikom završavale su se uspješnim bjekstvom, plaćanjem kazne, oduzimanjem iskaznice za mjesečnu kartu ili izbacivanjem na narednoj stanici, zavisno od psihofizičke kondicije konduktera. Mjesečne karte produžavane su za naredni mjesec. Tolerantniji kondukteri dozvoljavali su po nekoliko dana zakašnjenja. Takve smo nazivali „našima“. Neki đaci i studenti često nisu mogli da produže mjesečne ili kupe redovne karte, pa je stalno ponavljano pitanje: – Je li danas „naš?“ U kojem je vagonu? Svaki dolazak u Novu željezničku stanicu u Sarajevu, koja je bila i ostala lijepo zdanje, bio je zanimljiv događaj. Mnoštvo putnika pristizalo je na perone ili silazilo sa njih. Mnogi su čekali svoje vozove u polasku ili dolasku. Zavisno od početka nastave, vozari su žurili u škole, odlazili u čekaonicu za đake ili se muvali po holu. Vozovi, čekaonice i stanični hol bili su prostori gdje se odvijao dio dnevnog rituala i društvenog života vozara. Povjeravanje drugima zašto se taj dan ne smije otići na nastavu, solidarisanje s bjeguncima, skupljanje para za sendvič, kiflu ili nekoliko cigara, izražavanje simpatija, rađanje ljubavi, prenošenje povjerljivih poruka potencijalnim partnerima, razmirice, tuga i pojašnjenja, prepričavanje dogodovština i viceva, ogovaranja i smicalice, prepirke navijača raznih fudbalskih klubova, informacije o kašnjenju, dolasku iodlasku vozova – sve to je bilo na dnevnom redu bučne vozarske mase, koja se tiskala i brujala u stanici. Znalo se ko se s kim druži u vozovima i čekaonicama. Okupljali su se grupe iz Visokog, Breze, Podlugova i Ilijaša, Semizovca i Rajlovca… Samo su zaljubljeni parovi bili izuzetak. Oni su birali neka diskretnija mjesta i raspredali samo njima znane i drage teme. Jedno od takvih mjesta bila i čekaonica prve klase, na koju mi nismo imali pravo. Uspijevali smo se ponekad ušunjati, smjestiti u udobne fotelje i zakunjati dok nas nisu upozorili da toj klasi (ljudi) ne pripadamo. O „navikama“ naših vozova znali smo gotovo sve: gdje ubrzavaju, gdje usporavaju, gdje gotovo da stanu, koje skretnice su dobre, gdje se voz zanosi, gdje se može očekivati zatvoreni signal, s kojim vozovima se križaju, kada moraju čekati preticanje… Na ulasku u sarajevsku stanicu bila je jedna tehnički loša urađena skretnica. Kad bi je voz prelazio, putnici koji bi stajali često su padali kô domine. Dobro se pridržavajući, uvijek smo očekivali te male predstave. Jednom mi je bilo žao neke vremešne žene, koja je stajala držeći mnogo stvari u rukama. Objasnim joj u čemu je problem i da mora biti oprezna. Ona spusti stvari i grčevito se uhvati za rukohvate. Tom prilikom voz je iznenada polako ušao u stanicu bez ikakvog potresa. – Balavče bezobrazni, reče mi žena – uz grohotan smijeh vozara. Konačno, i ja sam se počeo muvati oko jedne zgodne vozarke iz Semizovca. Ubrzo se ispostavilo da nisam sâm, bilo je još kandidata. Počeo sam dobijati i poruke da napustim njihovu „okupacionu zonu“. Nisam se osvrtao na te poruke. Uslijedile su nove: „Dobićeš batine!“ Postajem oprezniji, ali nas dvoje i dalje „furamo”. Poslije jednog noćnog susreta u Semizovcu, krenem na ponoćni voz. Idem željezničkim kolosijekom, koračajući s praga na prag. Obrnem se i vidim da za mnom idu dvojica. Desno od mene vidim još jednu osobu. Ubrzam hod, oni takođe. Počnem skakutati s praga na prag, oni još brže. Pređem u blago trčanje. Sva trojica me prate. Kada sam već uveliko trčao, počeše me sustizati. Prije nego potpuno izgubim snagu, stadoh odlučan da se branim. – Hoćemo li zakasniti, jarane? – povikaše uglas. – Nećemo, nećemo – odgovorih, spreman da ih zagrlim.

Davno su prošli vozarski dani. Češće sam službeno koristio brze i poslovne vozove. Uz sve njihove mane, ta putovanja su mi više godila nego ònā putničkim automobilima, autobusima i avionima. Nekako sam se osjećao kao svoj na svome, komotno i opušteno. Proteklih četvrt vijeka nisam sjeo u voz. Ove kompozicije od tričetiri dotrajala vagona što kloparaju po još dotrajalijoj pruzi ne mogu se nazivati vozovima. Autobusi su „pojeli“ vozove. Ništa se ne dešava slučajno. Nekome je bilo u interesu da se to desi i da unedogled odgađa obnavljanje željezničkog saobraćaja. Dok ne prozvižduću vozovi, mislim da ova zemlja neće na „zelenu granu“. Ili sam to ja samo nostalgičan?

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.


Posjetite naš novi video kanal na platformi Odysee i obvezno se registrirajte, kao i najveću arhivu alternativnih video snimaka Jubitu.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
16 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
28.juni
Gost
28.juni
3 godine prije

Gospodine ,Savo,želim Vam još puno vozova života i još puno ,ovako lijepih pripovijesti.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
3 godine prije

Malo je vjerojatno da se itko mlađi od trideset vozio u domaćem vlaku. Ova (odlična) priča g.Pajkića neće takve dotaknuti, nemaju je s čim usporediti u svojoj memoriji. Zadnje moje putovanje s vlakom bilo je lani i to u Italiji, s onim vagonima na kat, a prije toga – tamo… Pročitaj više »

Zagor
Gost
Zagor
3 godine prije

Odlična crtica iz sjećanja. Svaka čast.

krkan
Gost
krkan
3 godine prije

Postovani gospodine Savo i postovani Aleriče, Sve je ovako kako ste naveli. Ja sam iz Visokog, moje selo je ima zeljeznicku stanicu i cijeli moj zivot je orijentisan na vozove. Ovdje svi tacno u minutu znaju kad prolazi koji lokalni, brzi i teretni voz. Znaju da li ce biti Talgo,… Pročitaj više »

jonbonjovi
Gost
jonbonjovi
3 godine prije

Ne znam da li se u ovoj novoj muzici, koju ne slusam, pojavljuju vozovi kao tema, ali u ondasnjoj je bilo toliko legendarnih pjesama. Ko ne zna za Selmu, meni pogotovo vezanu za Banja Luku, pa Stanica Podlugovi, pa pjesme od Prljavog Kazalista, Zane, Azre, Arsena i ostalih. Toliko uspomena… Pročitaj više »

Fatih
Gost
Fatih
3 godine prije

SAVO,
SA SARAJEVSKE STANICE JA SAM SE UKRCAVAO NA LOKAL SARAJEVO -KONJIC……………IPAK SU TO BILA DOBRA VREMENA…………

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo
3 godine prije

Tko se sjeća “Srebrnog metka”?

Drakce
Gost
Drakce
3 godine prije

Visoko- Ljesevo -Podlugovi -Stari Ilijas (Luka)-Doljna Vogosca-Semizovac-Rajlovac- Sarajevo mislim da je ovo bio redosljed zeljeznicki stanica lokalnog voza… veliki pozdrav

luni lunovic
Gost
luni lunovic
3 godine prije

a gdje je jos ribarski sarajevo ostrozac gospodice se vracaju sa jadrana a ti se uvalis i stavis usmrdenu torbu sa ribom iznad a ono kaca li kaca koja je to vriska bila onda im objassnjavas kako je mom jaranu krivo sto sam uhvatio vise ribe od njega pa on… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI