Tuga i sreća su kao jedna medalja koja ima dvije strane. Jedna bez druge ne idu, i svaka sreća je istovremeno nekome tuga, i obratno.
Najbolje se to može vidjeti u sportu. Evo, sad je počelo svjetskom prvenstvo u nogometu i već vidimo na djelu kako to funkcionira. Igraju, recimo, Island i Argentina. Kada Argentina postigne gol, to toliko usreći Argentince da ne znaju šta bi od sreće. Pjeva se, smije, vrišti od radosti, skače… U isto vrijeme to toliko rastuži Islanđane da izgledaju kao da idu na sahranu neke drage osobe. Tuguje se i plače. Količina tuge ni radosti ne zavisi od broja stanovnika tih zemalja, jer kod svakog od njih je maksimalna. Kada poslije Island postigne gol, sve se naglavačke mijenja. Oni što su bili tužni, padaju u trans od sreće, a oni što su se radovali sad su u šoku i ne mogu sebi doći.
Drastičan primjer istovremene sreće i tuge su i ratovi, gdje se čak i ubijanje ljudi ne vidi isto. Ako ginu naši, to je tragedija, a ako ginu njihovi, radujemo se. U firmama se radujemo uspjehu svoje firme, ali i neuspjehu konkurencije, i obratno. Dok se mi radujemo što smo dobili stipendiju, čiji je broj ograničen, onaj na listi ispod nas tuguje jer je on zbog toga ostao bez stipendije.
I u sreći i u tuzi ljudi su skloni preuveličavanju. Ako se na utakmici pobijedi, onda se slave i igrači i trener i svi oni koji su u bilo kakvoj vezi s ekipom kao da su postigli nemoguće. Pripisuju im se čarobne moći, a sve što urade je i lijepo i pametno i korisno. Oni su junaci kojima se klanja i sve im je dozvoljeno. Njima niko na svijetu nije ni do koljena. A kada izgube, to je tragedija. Onda su krivi i za ono s čim nikakve veze nemaju. Trener je morao znati da takav sastav neće funkcionirati, a igrači su trčali kao babe i zaslužili su svaku osudu. To su izdajnici koji zaslužuju samo tešku robiju i to doživotnu. Oni ne samo da se nisu trudili, oni su namjerno sabotirali na terenu. O tome koja sudbina čaka aktere nakon utakmice nekada odlučuje samo detalj da je nekim slučajem primljen ili postignut gol koji odlučuje ide li se dalje ili ne.
Sreća i tuga. Tuga i sreća. Nekada nekome pripada jedno ili drugo. Ne bi valjalo imati samo jedno ili samo drugo. Neka se smjenjuju, jer tako nas stalno opominju da postoji i druga strana medalje.
Takav je život. Tako je uvijek bilo i biti će. Da je drugačije nebi bilo dobro. Znate onu izreku: svoje voli, a tuđe poštivaj.
Izgleda da je tako na ovome svijetu. Ali možemo li se zapitati ima li nešto izvan toga. Postoji li stanje ljudske duše koje bi se nadvisilo nad tom paradigmom definiranom sreća – tuga ili dobro – zlo i naposljetku, život – smrt?
U početku čovjek je u Raju jeo sa drveta života dok nije okusio zabranjen plod sa drveta spoznaje dobra i zla. Toga momenta je izgubio pristup drvetu života. Dakle, ispao je iz prvobitnog stanja – onda po slijedu logike, trebala bi biti mogućnost da se može povratiti u prvobitno stanje.
Ima li mogućnosti uzdići se iznad ove dijalektike sreća-tuga. Bili to stanje bilo ono sto se zove blagosloven te kao takav imati pristup drvetu života i konačno u toj sintezi nadvladati smrt?!?
“Tuga i sreća su kao jedna medalja koja ima dvije strane. Jedna bez druge ne idu, i svaka sreća je istovremeno nekome tuga, i obratno.”
Pada mi jako puno primjera na pamet koji se uopce ne uklapaju u ovu teoriju.
Evo samo jedan primjer… po cemu bi to rodjenje djeteta, a koje je vjerujem velikoj vecini sreca, moralo biti nekome drugome tuga?
Ovaj članak me ćini tužnim. Jeli zbog toga autor sretan?