Auto-stopiranje

stopiranje
68 komentara

Neki ljudi su proputovali „pola svijeta“ stopirajući po putevima. Oni su se na to navikli i stopiranje im je postalo normalan način putovanja u kom se snalaze bolje neko u sredstvima javnog prijevoza.

Ja se na tom polju nisam proslavio. Istina, nisam se baš ni oslanjao mnogo na svoje stoperske kvalitete, ali nekad sam bio prisiljen i time se poslužiti. Zauvijek mi je ostala u sjećanju jedna takva avantura kad sam kasno noću iz Brčkog trebao kući, a zakasnio sam na posljednji autobus. Bilo je kasno, do kuće sam imao preko četrdeset kilometara, a obećao sam ocu doći i ujutro pomoći poprskati njivu repe. Nisam ga želio iznevjeriti. Krenuo sam pješke nadajući se da ću nekoga stopirati i tako riješiti nenadano iskrsli problem.

Počeo sam stopirati s puno entuzijazma, ali rezultata nije bilo. Bila je noć, ljudi su se, čini se, plašili primiti nekoga nepoznatog u auto, ili to jednostavno nisu željeli, i ja sam iza sebe ostavljao sve više prepješačenih kilometara. Onda sam počeo gubiti nadu i računati koliko mi treba vremena da pješke stignem kući. Ako računam da idem šest kilometara na sat, kako se obično računa za brzinu pješačenja, vidim da ću zakasniti na obećani posao. Dakle, morao bih malo trčati, malo hodati, i tako sam i nastavio ići dalje. Ako bi naišlo neko vozilo, podizao sam ruku i ne osvrćući se, tek toliko da umirim savjest, da ne mogu kasnije sam sebi prigovoriti da se nisam trudio. Na moje iznenađenje, nakon dvadesetak kilometara se zaustavilo jedno vozio i skratio mi put dovezavši me gotovo do kuće. Ostalo mi je samo još dva-tri kilometra i to mi se tada činilo kao da sam već na cilju. Mislim da je bilo oko četiri sata ujutro kada sam legao i imam osjećaj da sam samo zaspao, kad je otac došao da idemo u njivu. On nije znao da sam ja tek nedavno legao, u tom slučaju bi me sigurno poštedio, ali ja nisam dozvoljavao da zbog mene posao trpi i ustao sam. Znam da sam nekoliko sati nosio na leđima prskalicu od dvadesetak kilograma i u polusnu radio, a da su mi sekunde trajale kao minute. Samo sam čekao da se dočepam kreveta, a u sebi sam razmišljao kako je to nefer od onoliko vozača koji su me prestigli da se baš niko ne nađe na prvih dvadeset kilometara da me poveze. U sebi sam obećavao kako ću ja, ako nekada budem vozač, biti drukčiji. I bio sam.

Jučer vidim priču mog drugara Poleta sličnu ovoj mojoj. On ju je ispričao kako bi rekao nešto o pokojnom Ivi Gregureviću. Kaže da je tako jednom ostao bez prijevoza i kilometrima pješačio stopirajući, ali niko mu nije stao. Predao se i prestao stopirati, a onda je pored njega usporio auto i vozač ga je pitao: „Dječače, hoćeš li da te povezem, ja idem do Donje Mahale?“ Bio je to već tada poznati glumac Ivo Gregurević, a Pole je, zahvaljujući njemu, sebi obećao da će i on kad bude imao auto tako postupati. Obećanje je ispunio i još uvijek ga se drži.

Eto kako je nekada „dobro“ da doživimo neku neprijatnost, jer u mnogim slučajevima takva iskustva nas nagone da na stvari pogledamo i iz drugog ugla. Vidimo nekog prosjaka na ulici i već ga osuđujemo kako je lijenčina, kako bi mu bilo bolje naći kakav pošten posao, a pojma nemamo zbog čega on prosi i kako bismo se mi ponašali da smo na njegovom mjestu. Možda bismo stvarno tražili i našli neki drugi posao, a možda bismo bili ne samo prosjaci, nego i pljačkaši. Osuđujemo nekog bogataša što je škrtac koji ne pomaže siromašne, a da smo na njegovom mjestu i da znamo sve zbog čega se on tako ponaša, mi bismo možda bili još škrtiji i suroviji.

Nekada jednostavno treba nešto neprijatno doživjeti na svojoj koži.Trenutačno, to boli, ali kasnije može biti i korisno. Djeluje kao vakcina kojom se u organizam ubacuje uzročnik bolesti, protiv koga se organizam mora boriti, ali nakon toga postaje čvršći i otporniji na tu bolest.

 

Priča
Pretplatiti se
Obavijesti o
68 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Umpah Pah
5 godine prije

Fotka:
Lijepa Ukrajinka u auto kefalnom pokušaju zaustavljanja Tomosa-peterobrzinca?
Nu vražje male?

Abe Nepotvrdjeni
5 godine prije

Hahahah komedija

Sovonarola
5 godine prije

Cesto sam putovao autostopom sedamdesetih ,tada je to bio popularan nacin prijevoza.Naravno da rado primam autostopere kojih sada ima sve msnje i manje.

Siniša
5 godine prije

Divlje jagode….
https://youtu.be/CARgp32Aedo

Son of Alerik
5 godine prije

Koliko znam, jedino su Divlje Jagode opjevale autostopiranje. Bio je to zadnji album s Tonijem Jankovićem. Pjesma se dakako zvala Auto-stop. Nekad je autostopiranje bila svakodnevna pojava. Premalen broj automobila, autobusne linije s voznim redovima koji su padali u nepraktično vrijeme i mnoštvo ljudi – stopiranje je bila potreba. Danas malo tko stopira. Tamo gdje nije bilo ni jednog auta sad stoje 3-4, onoliko koliko ima članova obitelji. Svatko svoje. Vremena su se promijenila. U svakoj priči o stopiranju su samo dva lika – onaj koji stopira i vozač koji je stao. Stotine onih koji nisu stali se ne računaju. Nisu bitni. Puno puta sam bio u obje uloge i obje su radosne. Kao vozač si radostan jer imaš priliku pomoći nekomu. Kao stoper si radostan jer ti je riješen problem. To ne govori ipak ništa o dobroti ljudi. Oni koji nisu stali – ne znači da nisu dobri ljudi.… Čitaj više »

Riddick
5 godine prije

Nemam svoj automobil , a kada ga budem imao svima cu stati osim zenama.
Od srednje skole do danasnjih dana ni jedna zena kada sam stopirao me nije povezla osim onih koje me znaju iz vidjenja, a eto od klinca do danasnjih dana, sto ne staju ne znam, valjda svasta citaju u novinama i cuju na TV-u.
https://youtu.be/F7yslV8RikM

avatar
5 godine prije

Relativno rano sam kupio svoj prvi automobil tako da nisam često bio u prilici stopirati. Naravno bilo je prilika kad sam i na taj način trebao doći na neko odredište.Nikad to nije trajalo dugo i nikad nisam imao loših iskustava. I danas kad god sam u prilici povezem stopere rukovodeći se jednom jednostavnom idejom da ako pomažeš i biti će ti pomognuto,
a u to sam se uvjerio bezbroj puta.

tbc
5 godine prije
jezevakucica
5 godine prije

20km je lakše od 20kg ,ili je tu negdje ?

jezevakucica
5 godine prije

Nego,da Vas pitam,počevši od Umpy-a pa preko Histriona pa na dalje.Što ste jutros doručkovali?Evo sjedim, pijem kavu i uživam čitajući Vaše komentare.Ups,moram dalje,žena me “zamolila”da skuham ručak.Ajd’zdravo!

Duki
5 godine prije

Jel’ova stopira guzom ili licem ??

Krkan
5 godine prije

Entinedlju, zveknia je komarac, fleka na desnom listu…
Dze ces cerce…? sto juznije to tuznije…

alfa33
5 godine prije

Sve je to dobro,kad ne naletiš na “ove” druge autostopere…. Prije 6-7 godina žurio sam na pogreb jer sam imao smrtni slučaj u obitelji. Kod sebe sam imao oko 2000 kuna keša, digo sve sa kartice, taman kod Lučkog pokupim 3 autostopera, i ja onako da ne putujem sam u Zd,ajde da pokupim još nekoga da malo razvedre dan. Ja se nisam ni snašao kad ih iskrcam kod Karlovca,i mi se pozdravimo fino, i onda skužim da mi isparilo sve iz novčanika,sva sreća nisu dirali dokumente… Poslije toga sam bio oprezniji,ipak sam i dalje kupio autostopere,jer ipak nada umire zadnja kad znaš da je to iznimka a ne pravilo….

Sarka
5 godine prije

Pocetkom 80tih stopiranje je bilo, osim vec nabrojanog i zivotni stil.
Mi smo se i takmicili.
Zadamo grad i ko dodje zadnji, placa sisanje vina.
Jedne zgode smo cura i ja zavrsili u Holandiji kada nam je stao kamion neke spedicije, a posli smo u Dubrovnik. Da…da…pasos se tih godina nosio upravo za takve prilike…Ali te stop podje.

5 godine prije

1971 sam sa frendom stiopirao za Amsterdam.
Na izlazu iz Munchena stajalo je oko 160 parova koji su stopirali. Takva su bila vremena.

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI