fbpx

Bio sam na „odmoru“

Brčko - Sava

Čim ne radimo onaj posao od kog zarađujemo za redovan život i od kog očekujemo da će nam omogućiti penzionerske prihode, mi nekako računamo da smo na odmoru.

Ali odmor ne znači uvijek samo potpuno opuštanje, ljenčarenje, bavljenje sportskim aktivnostima ili hobijima; druženje s prijateljima, turistička putovanja… Neko se lijepo odmori i bavljenjem drugim poslovima. Neko se i ne odmori, nego još više umori. Ovaj „odmor“ ja sam proveo pojačano radeći – skoro svaki dan sam radio od jutra do mraka, pa nekada i noću. Naradio sam se „kao konj“, a osjećam se tako odmornim i punim energije. Dvadesetak dana u zavičaju je proletjelo kao tren i evo, već sam ponovo u Nizozemskoj. U ponedjeljak mi valja ponovo na posao, onaj „pravi“, i tako do devetog mjeseca kad ponovo idem na odmor na kom će biti i rada i ljenčarenja.

Odlazeći na odmore, kako na putu tako i na odredištu, svaki put se primijete neke promjene. Sitnica po sitnica, i vremenom se mnogo toga promijeni, a da nam se čini kako to i nisu velike razlike. Vidim da je auto-put kroz Sloveniju, kada se ide preko Maribora, gotovo potpuno zamijenio one stare, dvosmjerne, krivudave ceste. Išlo je to godinama, malo-pmalo, a sad je ostao tek komadić nedovršenog puta pred hrvatskom granicom. Za sljedeći odmor, vjerujem da će i to biti urađeno i onda će nam se činiti da je oduvijek tako i bilo.

Vozeći se prema Orašju od mog sela zapazio sam da je na putu vrlo malo vozila. Moj suvozač mi govori: „Nije to ništa, sad je življe pošto su prvomajski praznici, ali prije mjesec dana ja sam išao od Domaljevca do Orašja i nazad (oko deset kilometara u jednom pravcu), i nikoga nisam sreo.“ A nekada smo na ovom putu uvijek morali biti oprezni zbog mngih vozila, ali posebno biciklista koji su nas nervirali svojom neopreznom i nepredvidivom vožnjom.

Gledam Posavinu kako je sve ljepša, sve izgrađenija čak i s ovako malo ljudi. Bilo bi to divno mjesto i za život i za odmor da nije onih malih napasnih stvorenja, komaraca, koji su neumorni u svojim napadima na sve što u sebi krvi ima. Oni ne mare za žrtve. Možete ih tamaniti koliko želite, opet ih ostaje dovoljno da vam zagorčaju život. I što se komaraca tiče, tu ne primjećujem nikakve promjene.

Bez obzira na sve obaveze, uspio sam vidjeti i nekoliko dragih ljudi, porazgovarati s njima. Neizbježno, vidio sam i smrtovnice i tako saznao da su umrli neki moji poznanici. Moji učenici su me pozvali na proslavu četrdeset godina mature i zamolili da obavijestim i Andriju o tom događaju, pošto ću proći pored njegove kuće. On je još prije rata odselio u Zagreb, ali njegova rodbina je još tu. Kad sam navratio, saznao sam da je i on umro još prije nekoliko godina.

Uspio sam osjetiti neponovljivi miris procalog divljeg jasena na Krku i dobro poznati miris bagrema u Posavini. Vidim da se pčelari ozbiljno pripremaju i da će bagremovog meda biti u izobilju. Uvjerio sam se da je sve više ljudi koji počinju razumjeti koja je važnost proizvodnje vlastite zdrave hrane. Vrtove uređuju  s velikom ljubavlju, ali i znanjem. No, za sve vrijeme ovog odmora, nisam ništa napisao. Tekstovi koje ste nedavno pročitali su napisani prije. Dobro je i od pisanja se odmoriti, napraviti pauzu. Tu mi nekada treba vremena da ponovo „naštimamm nišanske sprave“, da „uhvatim zalet“, ali ide, uđe se u ritam i opet ide sve po starom pa se nadam da će i sada tako biti.

Dakle, nadam se da ćemo opet nastaviti s druženjem, dragi čitaoci.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
8 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
RBAJKANA
Gost
RBAJKANA
2 godine prije

Ah, ta naša Posavina! Tako je lijepa, a toliko pusta, da poželiš sresti-vidjeti čovjeka. Hvala ti na tome što si podijelio s nama. Uživajte čovječe!!!!??

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  RBAJKANA

A,Podunavina?

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Jutros sam se probudio sa žaljenjem zbog buđenja, htio sam da san još traje jer tamo su bili predragi ljudi kojih odavno nema. Bilo je tamo i vrijeme koje se nalazi tko zna gdje i…onda pomislih – Bože…pa svatko tko je star 50 godina i rođen na selu je živa povijest. Od biblijskih vremena do smartphonea. Pamti zaprežna kola i volove, konjske zaprege i plugove, vršidbu sijena, branje kukuruza, jastuke od guščjeg perja i pokrivače od vune. Pamti preslice i vunene konce, pamti makadame, staze i puteve kojima asfalt nije bio na pameti. Pamti jasen i pravljenje svirala od jasenove kore…
Pamti vrijeme koje se ne razlikuje previše od onoga u kojem je Abraham sa Sarom gonio stoku (koju mu je faraon poklonio samo da ga ne vidi više).
To je zapravo nevjerojatno!
Pravo je pitanje kako smo se uopće prilagodili? Još jučer smo nožem šiljili olovke TOZ Zagreb, a danas pišemo tipkovnicom on line. Još jučer smo klepali kose i kosili djetelinu ručno, još jučer smo nogama gazili grožđe.
A vidi nas sad? Obišli smo pola svijeta, u metropolama se snalazimo kao doma, rezerviramo smještaj preko bookinga i sjedamo u restorane kao prava gospoda. Evo nas u Rotterdamu, Parizu, Berlinu. Pljuckamo kako ništa ne valja, vozimo se 180 km/h u limuzinama (dobro, Ivo se vozi u škodi fabiji, to se ne računa pod limuzinu), imamo novca za gorivo i cestarinu, prevaljujemo 50 000 km na godinu..čini se da se razbacujemo vremenom, kao da nam je ono ušteđevina koju po nahođenju možemo trošiti kad hoćemo.
Svijet nam je postao prošireno selo. Volio bih da smo ostali čestiti seljaci u tom velikom selu i da nas grad nije pokvario. Neki i jesu, mnogi nisu.
Nikad u zapisanoj i nezapisanoj povijesti se nije ovoliko promjena dogodilo u samo jednoj generaciji. Stotine generacija su živjele i umirale,a da se u njihovim životima ama baš ništa u tehnološkom smislu nije promijenilo. Preko nas su prošle promjene koje su morale promijeniti i nas. Ipak se čini da Promjene nisu promijenile svakoga. Još uvijek smo Posavljaci, Dalmatinci, Zagorci, još uvijek držimo do roda i morala, još uvijek odolijevamo zavodljivom vrlom novom svijetu, još uvijek smo bogobojazni skromni ljudi.
Oko nas stasaju nove generacije koje ništa od onoga što je izgradilo naše karaktere ne pamte. Čak i tomu svjedočimo! Kakve će biti? Hoće li se predati zavodljivim čarima Novoga, on line, fejs, instagram života bez dodira, hoće li poput nas tehnologiju znati uzeti tek kao pomoćno sredstvo ili će im tehnologija preuzeti život?
Koliko smo mi za to odgovorni?
Jesmo li im cijelo vrijeme dobar ili loš primjer? Živimo li ono što govorimo?
Čovjek nije stvoren da radi. Stvoren je da kreira, stvara. Rijetko kad ćemo sresti nekoga koji radi ono što bi radio i da ne mora jer ‘raditi mora’. A ako to sami činimo, onda se ne razlikujemo previše od onog konja upregnutog u plug. Radi zato što je uhićen i što za rad dobija smještaj i hranu.
Moramo li baš pristajati uvijek na kompromise, na svoju štetu? Što bi se dogodilo da jednom kažemo – Ne, dosta je kompromisa, od danas živim da bih stvarao, da bih koristio talente koje mi je Bog dao. Neću ih više zakopavati u zemlju i takve ih Bogu i zemlji vratiti u istom netaknutom stanju. Moja priča o talentima će biti drugačija. Napravit ću suhozid oko dvorišta. Zasadit ću smilje, kadulju, mentu, šipak i praviti čajeve. Iskoristit ću ove vještine s rukama i znanja koja sam za života skupio. Makar propao. Propasti neću. Jer ću s veseljem dočekivati jutra. Naučit ću konačno zviždati poput slavuja, nabavit ću saksofon i naučiti ga svirati. Skupljat ću jestivo bilje…
Što bi se dogodilo? Možda bismo završili na ulici, kao socijalni slučaj, pod ovrhom i prezreni od drugih. Možda bismo prestali biti mrtvi ljudi i konačno osjetili život u sebi, bili svjesni ovog rijetkog dara na kojem nam i anđeli zavide, možda bismo naučili komunicirati sa stablima, biljkama, životinjama i naučili čitati ljude, počeli zapažati suptilne nijanse živoga oko sebe.
Nećemo znati ne usudimo li se promijeniti utabane pute i sudbinu za koju i ne znamo kakva je jer bez hrabrosti i usuda živimo svo vrijeme.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Bez brige,SOS!
S eljak
O staje
S eljak
I hvala na odlicnom literarnom dodatku.

Rabotnik
Gost
Rabotnik
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Kolega Alerik. Ovo jedan od vasih najboljih komentara do sada!

Lijepo ste izverbalizirali ono o cemu sam bas jucer razmisljao. Dok sam kupovao povrce, miris svjezeg zelenog povrca me vratio nazad na selo, kod bake i djeda (đeda), gdje sam to isto povrce brao (a ponekad i unistavao kao sto djeca vec znaju). Naravno, s tim mirisom, javilo se jos milijun stvari, sjecanja slika i sav taj milijun se nasao u kontrastu sa stvarnoscu, milijunskim betonskim gradom u kojem se nalazim, okruzen ljudima iz cijelog svijeta, raznim jezicima i svim modernim cudima o kojima vec pricate. Kao sto kazete, Aleriče, covjek je stvoren da kreira. A svakim danom sam sve sigurniji da ovaj moderni zivot sa svim tehnoloskim komforom i pogodnostima, oduzima covjeku mogucnost da kreira jer je sve na dohvat ruke, za sve postoji rjesenje. Bez kreiranja, osjecamo se praznima. I tako, povrce, za mene izrezano i servirano, ja ga stavljam u plasticnu vrecicu, a nekada sam ga brao/rezao/cupao direktno iz zemlje/blata. Pa sta ako su mi danas ruke ciste a nekada su bile blatne…i shvatio sam da mi danasnji zivot malo po malo ubija dusu.

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije

Eh, taj odmor! Stvarno je zanimljivo kako i rad, kad radimo ono sta bas volimo u biti puni baterije…dok rad koji nam donosi novce prazni. I to posebno mentalno prazni (stres). A sve zbog nacina zivota, tj najvece danasnje vjere-profita.
Zanimljivo mi je ovo kako sela, gradovi…mijenjaju svoj izgled. Nedavno gledan fotografije mojeg mista od prije 20-ak godina. Iznenadija san se kako san, zapravo zaboravija kako je moje misto izgledalo.

Rabotnik
Gost
Rabotnik
2 godine prije

Hvala vam Ivo na ovom izvjestaju i razmisljanju. Uvijek vas je prijatno čitati!

Sele
Gost
Sele
2 godine prije

Vec se zabrinuh: gdje je Ivo? Ne procitam uvijek, ponekad ne kuzim ” sta je pjesnik htio reci” a uglavnom se pitam kako to sve skupa pase uz ove tekstove groze i uzasa iz cijelog svijeta, tj uglavnom iz svijeta a manje iz drzava “zapadnog Balkana” (koja smijurija-zapadni a Balkan!)
Ponekad mislim,eh, ovi pisu najcrnje stvari o cijelom svijetu, a za tracak ljepote i nostalgije,zaduzen je Ivo.
Tako da o nama sama ljepota,bagrenje,miris cvijeca i proljeca….a tamo Sirija, Irak ,Trump i Putin ……..
Nekako mi to cudno. Nespojivo. Kao- o nasima necemo nista ruzno. Neka se smire. Mozda je ideja dobra,ali me kopka.
Tako da me Ivine pisanije cesto razljute,ali danas……bi mi drago sto je Ivo opet tu.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik