Breze umiru od suše

Ovakva suša, mada se to na prvi pogled ne vidi toliko i ne čini se tako strašnom, po nekim elementima se ne pamti u Nizozemskoj od kad se meteorološka mjerenja vrše.

Javljaju se strahovi da bi brojni i poznati nasipi (dajkovi) mogli od ovolikih suša biti oštećeni i da bi se to moglo kasnije pokazati, kad posljedice mogu biti katastrofalne. Neke životinje također teško podnose ovakve vrućine i suše, ali biljke još teže. Kažu da su, što se cvijeća tiče, u velikoj opasnosti hortenzije. Među drvećem, a to se sada vidi golim okom, breze su već počele stradati.

Pogledate pored puta šume, i odmah, još u daljini prepoznate breze po žutom lišću. Sve ostalo drveće je još zeleno, ali breze više nisu. Još se nekako i drže starija stabla, imaju dublji korijen i još nalaze vodu, ali mlađa stabla su već u kritičnom stanju. Kako se kiše ne očekuju u narednih desetak dana, možda i duže, za očekivati je da sva mlađa stabla breze nastradaju, a pitanje je kako će se održati i starija, jer nivo vode u zemlji sve je niži.

Breza je lijepo drvo. Ističe se među drugim drvećem svojom bijelom korom pa nekako daje šumama svečani ton. Ima sitno lišće. Ono svojim treperenjem proizvodi zvuk koji kao da je njen govor, više šapat. Zato je breze često na slikarskim platnima, ali i u pjesmama. Mnogi pjesnici su pisali pjesme o ovom drvetu, ili ga baren spominjali u pjesmi. Sjećam se pokojnog pjesnika Velimira Miloševića kako je rado u svojim nastupima pred učenicima spominjao breze ispred škola, napominjući da „valjda ne postoji škola koja nema i neku svoju brezu“. Ispod tih breza su obično bile smještene klupe, a na klupama u brezovom hladu i uz trepravi šapat njenog lišća rađale su se mnoge ljubavi i izgovarale i događale mnoge tajne koje niko nije znao bolje čuvati nego ovo drvo.

Ni na jednom drvetu nije nacrtano toliko srca i ispisano toliko inicijala kao na brezi, pogotovo na ovima ispred škola i u parkovima. Njihova bijela kora je bila kao list papira, na njoj bi se sve što se napiše i nacrta bilo uočljivo, a kora je bila tanka i po njoj se lako moglo urezivati ono što se željelo. Breze su to trpjele i samo treperile. Čini se da su lakše podnosile bol ako je on nastajao iz ljubavi. To je nešto kao kod ljudi tetovaža – boli dok se postavlja, ali oni koji ih po sebi iscrtavaju spremni su i trpjeti bol za njih.

I sada, dok gledam ove breze kako im suša prijeti uništenjem, razmišljam o onim veselim, treperavim brezama ispred naših škola kojima je najveći problem to što im urezuju slova u koru. Postaje mi jasno da je opasnost od urezanih slova obična igra u odnosu na ovu pravu opasnost od suše.

Eh, koliko bi breza spasila samo jedna dobra kiša da dođe u ovom trenu!