Baš je čudno to s imenima. Bilo koje ime da damo djetetu, neki drugi ljudi kasnije mu smisle drugo i po tom drugom imenu ga dozivaju i pamte.
Kada spomenete Miroslava Blaževića, mnogi će zastati pa se tek onda sjetiti da je to – Ćiro. A ako kažete samo Ćiro, neće biti dileme o kome je riječ. Nadimak je postao poznatiji od pravog imena. A sam Ćiro kaže kako se njegova majka i Bogu molila da ga tako ne zovu, no ni to nije pomoglo.
Promjena imena u svijetu umjetnosti je česta, ali tamo obično umjetnici izaberu ime koje žele. Većina ljudi im i ne znaju prava imena, nego samo umjetnička. Pjevači Edo Maajka, Dino Merlin, Lepa Brena, Mišo Kovač, Leo Martin i tako dalje imaju sasvim druga, zvanična imena koja uglavnom nisu ni slična onima po kojima su poznati. Svi znamo za Branislava Nušića, ali mnogi ne znaju da je njegovo pravo ime Alkibijad Nuša. Pjevačica Izvorinka Milošević je u stvari Funtinjora Funta Luga.
Zanimljivo je to zašto ljudima daju druga imena, ili ih neki sami mijenjaju, nekada čak i zvanično. Nekim ljudima je njihovo ime jednostavno ružno i žele ga promijeniti. Nekad su u pitanju praktični razlozi, poput velikog broja istih imena i prezimena, pa čak i imena roditelja, kako je to nekada slučaj u pojedinim sredinama. U mom selu postoji i po desetak ljudi s istim imenom i prezimenom, i ako ih tražite, uvijek morate dodati i nadimak, ili reći samo nadimak, inače ćete ga teško naći. Neko želi promijeniti identitet jer ne želi da ga prati vlastita prošlost u kojoj je uradio nešto nečasno. Ili bježi od zlih ljudi pa želi tako zametnuti trag. Nekada ljudi promijene sredinu i u novoj sredini njihovo ime teško mogu izgovoriti pa ga prilagode ljudima kojima su sad okruženi. U nekim zemljama doseljenicima daju domaća imena, kako bi ih što brže asimilirali.
Nekada nekima nije dovoljno lijepo ime koje ima neko njima drag i mijenjaju ga često i prema trenutnom raspoloženju. Tako majke svoju djecu nazivaju imenima koja znače nešto lijepo, vrijedno, dobro, i nikada im nije dovoljno lijepo ni takvo ime, jer njihova djeca im se čine još ljepša i vrednija od svih postojećih riječi i njihovih značenja.
Sve u svemu, ime se lako može promijeniti, ali karakter njegovog vlasnika ostaje isti. Zvali se mi ovako ili onako, uvijek ćemo ostati samo ono što smo, ime nas ne može ni popraviti niti pokvariti.
STO IMENA
Kad je sluša, sto imena
od mamice on dobije:
Sreća, Zlato, Lutka, Cvijeće,
Sunce njeno što je grije.
Ali kad što sin zabrlja,
drukčije ga zove mati.
Samo sada ja vam neću
ta imena spominjati!
Primorski, dalmatinski gradovi, posebno manje sredine su specificne po nadimcima. Cesto se nadjenu obiteljski nadimci, koji se onda prenose sa kolina na kolino. A vecinom su to i pogrdniji nazivi koje ljudi jednostavno prihvate. Ima i situacija da nekoga poznan godinama po nadimku, ime mu isto znan al prezime ne, nikad niko spomenija 🙂
ovo je živa istina. dan-danas poznajem neke ljude, ali samo po tim obiteljskim nadimcima. prava imena otkrijem tek na osmrnici.
Ime je znak. Nije nevažno, nebitno, niti svejedno kako se zovemo. Svako slovo ima brojčanu vrijednost (numerolozi znaju puno o tomu), a s brojevima je sazidan Svemir. Tesla je bio fasciniran brojevima (Ako biste samo znali svu moć brojeva 3,6 i 9 onda biste u rukama držali ključ Univerzuma!) i svako vibrira svojom vibracijom. Nekad ljudi dodaju ili izbace samo jedno slovo i ta ‘sitnica’ im mijenja sudbinu.
Nomen est Omen
@Son of Alerik- A može biti da imenom i pomalo mijenjamo karakter. Evo, npr, bio nekad jedan Alerik. Bio je oštar, nekad grub, nije si dao proturječiti. Onda si je promijenio ime i postao tolerantniji i mekši.
Meni je, ipak, bio bolji prije.
@Piretis
U pravu si. Ime mijenja sve.Što se tiče komentara prije i sada – ovdje sam gost, poput drugih, ali kao Alerik od onih nepoželjnih. Izbor – napisati ijedan ili nijedan komentar? Suprotstavljati se drugima ili ne? Ili napustiti portal? Još uvijek dvojim jer je besmisleno (kao što sam već jednom i rekao) pisati išta, govoriti išta, prezentirati išta, zauzimati se za bilo što. Ipak, i moja mala kap pomaže tkati ovaj slap od života, i ta kap neće promijeniti ništa, ali je čista.
@Son of Alerik,
E ne ida to tako lako. Brojevi 3,6,9 su samo nasa univerzalna iterpretacija realnosti mnostva. Da bi saznao sta g. Tesla zeli da saznamo, treba roniti u dubino zivota ili absoluta.
Mozes promijeniti ime i obuci svileno odijelo, ali Idiot u svili sa drugim imenom ostaje idiot.
U neka prošla vremena, kada je bilo ponos imati sina, u jednoj obitelji su i djed, otac i sin imali isto ime pa ako si htio pozvati jednog od njih, trebao je imati nadimak, koji je u stvari postalo njegovo “pravo ime” odnosno znak raspoznavanja. Takvi običaji, da sin dobiva ime po ocu, vuče korijene još iz patrijarhalnih vremena i to u sredinama koje se i dan danas drže kao “zaostale”.
No, sa “napretkom” društva, imati sina više uopće nije neki poseban ponos, (a i biti muškarac više nije “in”) pa se običaj davanja nadimka polako gubi.
Davanje imena svom potomku smatram veoma odgovornim i svatko bi trebao promisliti da svom djetetu davanjem imena ne zagorča život nekakvim negativno-asocijativnim, ili tendencijoznim imenom, ili imenom koje bi promjenom politike postalo nepoželjno… zamislite kako se danas osjeća čovjek u Hrvatskoj kome su roditelji dali ime npr. Jugoslav… ili Srbislav….
Djeca znaju biti pakosna, pa već od malena svoje vršnjake zadirkuju zbog imena (ako ime asociraju sa nečim negativnim) pa djeca koja su zadirkivana zamrze svoje ime i najčešće ga kasnije u životu zamijene ili se odazivaju i koriste nadimak.
Kako sam već rekao, dati ime djetetu je vrlo odgovorna zadaća.
krajem 70-ih godina, i Jugoslaviju je tada zahvatio val disko muzike, pa je u Sarajevu nastala grupa Mirzino jato, domaća verzija, slavne njemačko-jamajkanske grupe Boney M, koja je tada harala po Europi i svijetu. U grupi “Mirzino jato”, bili su članovi dvije cure koje su pjevale refrene, i Mirza Alijagić, inače ozbiljni operni pjevač iz Sarajeva, sa dubokim basom, koji je ono više recitirao, nego pjevao., I tada je grupa MJ imala neki šaljivi hit, ne sjećam se naslova pjesme, ali znam, da su pjevali, nešto kao; “kraj rijeke Lim, rodio se sin, osrednje lijep i osrednje fin”… i onda ne znam dalje, kako je išlo, ali znam da se mali o kojem se pjeva, zvao Ćabrija, i pjesma je govorila o tome, kako mali ima ružno ime… pa se u refrenu pjevalo; “Ćabrija hej, savjet je naš, promjeni ime, baksuzno je baš”…. “danas je normalno to, da se svatko zove Džo..” ili tako nekako su pjevali…
Ali imamo baš dva primjera u stvarnosti “baksuznih” imena, koje su njihovi vlasnici promijenili, odnosno sakrili.
Za vrijeme Jugoslavije, mnogi nisu znali da je pravo ime pjevača Jagoda i Dugmeta, Alena Islamovića, ustvari Alija Islamović. Baš baksuzno ime za ljepuškastog plavokosog rokera Islamovića, za kojim su tada ludovale cure. Islamović, baš kao da je poslušao savjet Mirzinog jata iz ove pjesme.
također nitko nije znao da se slavni Dado Topić u stvari pravim imenom zvao Adolf … Nezgodno je bilo da se jedan od vodećih yu rokera, tada, zove isto kao i Hitler. Pa je tako koristio nadimak Dado.. Iako je tada za vrijeme Yu, član predsjedništva SK BiH, bio Adolf Dragičević, Hrvat iz srednje Bosne. Kada se kasnije saznalo da je Dadi pravo ime Adolf, Dado (koji je rođen negdje kasnih 40-ih) je objašnjavao da je on dobio ime po nekom židovu, koji je bio prijatelj njegove obitelji… Inače ime Adolf je stvarno bilo rašireno u prvoj polovici 20. stoljeća, naprimjer jedan od trojica slavnih komičara, braće Marx, koji su bili židovi, zvao se Adolph, također holivudski glumac 30-ih godina Adolphe Menjou, Ali nakon Hitlera, ovo ime je postalo kao ukleto i malo tko da se usudio da ga nadjeva, Ali u latinskoj americi su ga ipak nadjevali i to španjolska varijanta, Adolfo. Sredinom 90-ih godina u Bayernu je igrao kolumbijanski reprezentativac Adolfo Valencia, koji je inače crnac. Na jednoj utakmici Bundeslige, navijači Bayerna su napravilio ovu zajebanciju: na početku utakmice, na tribinama , grupa navijača Bayerna, na velikim komadima kartona, vadi slova, imena Valencie, jedno po jedno. Dakle; najprije se pojavi A, pa D, pa O, pa L, i onda F…. ADOLF… i onda pauza, i tako stoji na sred tribina velikim sklovima ADOLF… Dolje na klupi Bayerna, Uli Hoennes, trener i cijeli stručni štab vidjeli su to, i šokirali se, usrali se preznojavu se.. uh jebote, što je ovo, bit će skandal… na sred tribina piše velikim slovima ADOLF… I onda napokon nakon jedne minute, navijači podižu i zadnji karton sa slovom O, dakle ADOLFO…. stručni štab Bayerna je odahnuo…