Đačka zakletva

Uglavnom o sebi, o sadašnjoj generaciji čovječanstva, mislimo sve najbolje. Mislimo da smo u svemu nadmašili naše pretke, da smo u svemu bolji od njih.

Međutim, mnogo je primjera iz kojih možemo itekako učiti od predaka, ne samo generacije-dvije ispred nas, nego i onih koji su mnogo, mnogo stariji.

Za ekologiju mislimo da je nešto novo, nešto što smo mi otkrili i čega smo tek mi postali svjesni. Sad na velika zvona pričamo o toj temi, upozoravamo čovječanstvo na opasnost od neodgovornog odnosa prema prirodi, pišemo čitave elaborate, knjige, snimamo filmove. A onda pogledamo, na primjer, tamo neki davni govor poglavice Sietla i vidimo da je on, i ljudi toga vremena, itekako razumio ekološka pitanja. Ali ne samo razumio, nego ih živio.

No, ne moramo pozitivne primjere o donosu prema životnoj sredini i društvu tražiti po dalekom svijetu, imamo ih svuda oko nas. Evo, slučajno na internetu nađoh tekst jedne đačke zakletve u Srbiji iz 1914. godine. Ona je glasila ovako: „Zaklinjem se da neću uništavati drveće i gaziti travu; obećavam da neću pljuvati na pod u školi i u kući i na putu; dajem reč da neću kvariti ograde ni nanositi kvara građevinama; nikada neću bacati hartije ni ma kakvo đubre po ulici; biću uvek učtiv; štitiću ptice; braniću tuđu svojinu onako kako bih želeo da drugi brani moju; obećavam da ću biti iskren i čestit građanin.“

Današnji tekst zakletve u istoj zemlji je ovakav: „Danas kad postajem đak, dajem svima na znanje, da ću učiti vredno, i steći obrazovanje. Slova, sveske i knjige, i svaki broj i znak, biće mi najdraže brige, i biću uzoran đak!“

Dovoljno da se vidi na što je stavljan akcent nekada, a na što sada. I da shvatimo da je u svakom vremenu bilo i pametnih ljudi i dobrih stvari, kao i loših; dobrih ideja i loših, samo ih mi mjerimo različitim mjerilima. A od ekologije, naš generacija joj je izmislila samo ime i stvorila nove probleme kojima bi se ona trebala baviti.