Hrastovi krajputaši

Pored puta se postavljaju prometni znakovi. Kamenovi krajputaši. Reklame, jer ih tako mnogo očiju vidi. Ali i sadi se razno drveće.

U Nizozemskoj su vrlo često drvoredi pored puta. Najčešće su od drveća zastupljeni, koliko sam ja zapazio, platani, bukve i hrastovi. Većina ih je već u zreloj životnoj dobi, iznad pedeset godina, ali ima i mladih drvoreda. Pored jednog puta, kojim svakodnevno prolazim, zasađeno je nekada davno na stotine hrastova. Stari su između pedeset i stotinu godina.

Često razmišljam o ovim hrastovima, o njihovoj sudbini i životu pored puta. Jesu li oni u prednosti nad ostalim drvećem ili se osjećaju zakinutima? Život pored puta ima mnogo prednosti, ali ima i svoje loše strane. Samo, je li drveću dobro ono što se ljudima čini da je dobro i jeli im loše ono što se ljudima čini da je loše? Možda drveće život doživljava sasvim drukčije nego ljudi?

Pored puta drveće gleda svakodnevno mnoštvo ljudi koji prolaze kraj njih. Vide razna vozila koja ljudi voze i mogu se diviti ljudskoj maštovitosti kod dizajniranja njihovih limenih ljubimaca. Vide kako se vozači ponašaju u prometu. Imaju uvid u to kakvi sve kamioni postoje, kao i razna specijalna teretna vozila. Mogu ponekad vidjeti i neobične strojeve za koje možda ne mogu ni naslutiti čemu služe. Onda vozila natovarena košnicama pčela koje prevoze od paše do paše. Putevima prolaze i krda stoke. Nekada se njime protegnu kolone izbjeglica ili demonstranata s raznim parolama. Nekada se put zatvori za promet, a na njega se privremeno postave šatre i sve se pretvori u tržnicu ili kakvo vašarište. Ili se postave dva gola i zaigra utakmica. Sve to su moji hrastovi krajputaši, pored kojih prolazim svakodnevno, bar nekada imali priliku vidjeti. Je li im to zanimljivo? Jesu li sretni zbog toga što mogu sve to vidjeti, za razliku od njihovih rođaka po šumama koji tek ponekad vide nekog čovjeka? Godi li im što imaju više svjetlosti i što osjete više vjetra od šumskih hrastova?

Ali postoji i druga strana medalje.  Pretpostavljam da ovim hrastovima neke stvari ne odgovaraju, da im smetaju, ali oni to ne mogu promijeniti. Stalno moraju udisati otrovne plinove koje ispuštaju vozila prolazeći pored njih. Ispuštaju oni i ulje, kiseline i druge materije koje smetaju zdravlju drveća. Ne znam ni kako podnose buku, smeta li im i koliko? Dalje, sigurno im je bolno što im ljudi oblikuju krošnje po svojim mjerilima, jer ne daju im da puste neku granu nisko, da smeta vozilima, i samo je sasjeku. Ovo drveće je i izdvojeno od ostalog pa strši, i tako je češće meta udara groma. Vido sam da je neke hrastove grom rasporio od vrha do zemlje.  Ali ono što se meni čini najstrašnijim, to je opasnost kojoj su neprestano izloženi od neopreznih vozača što s vremena na vrijeme udare u neko drvo pored puta. Mnogo, baš mnogo ih je doživjelo takvu nesreću. Neke rane su davno zadobivene i zarasle, ali su uočljive i nanijele su trajnu štetu. Neke su još svježe, vozila su udarila nedavno i to drveće se sigurno još oporavlja i boluje. Kako li drveće podnosi svakodnevni strah od udarca vozila?

Pitam se, da sam ja drvo, gdje bih volio rasti – pored puta, ili u šumi? Sve mi se čini da bih izabrao šumu. Ali kako ni svi ljudi nisu isti i neki vole živjeti u gužvi, a neki u samoći, možda je tako i s drvećem? Možda neko drvo uživa u šumi, a neko pored puta?