I slagati treba znati

Pinokio laz

Čini mi se da u nekoj od svojih monodrama Josip Pejaković priča o čovjeku koji laže, i svi znaju da laže, „ali ga je lijepo ga slušati“.

Neki ljudi jednostavno umiju lagati tako da privuku pažnju prisutnih. Toliko su uvjerljivi i imaju zanimljivu priču da im neki olako i povjeruju, a i oni koji ih dobro poznaju i znaju da lažu, slušaju ih i smiju se jer im je njihova priča zanimljiva.

U mom kraju se tako pričalo o jednom lažovu, zaboravio sam mu ime, i prepričavali su se njegovi „doživljaji“ kao posebno zanimljive priče, a nikad se nije znalo je li to on stvarno i pričao, je li se dogodilo njemu ili nekome drugome ili se nije ni dogodilo. Ipak, nekih „doživljaja“ tog junaka se sjećam i sada. Jedan od njih je njegov susret sa Staljinom koji je on ovako ispričao: „Dođem ja kod Staljina, otvore mi vrata njegovog ureda, a tamo u daljini sjedi on u fotelji namrgođen i u naručju drži velikog mačka. Do njegovog stola vodi tepih, na koji kad stadoh, posrnuh, toliko mi potonu noga u njega. Priđem skoro do samog stola i stanem pred Staljina, ali ne progovaram ništa nego se i ja namrgodim. Gledamo se tako nekoliko sekundi, onda on odjednom onog mačaka baci na mene, a ja ga vješto uhvatim, malo zastanem, pa mu ga isto onako oštro bacim nazad, a sad ga on uhvati. E, tek tad smo se razumjeli, on je vidio s kim ima posla, i počeli smo pričati o onome zbog čega smo se sastali.“

Neki od onih koji su slušali njegovu priču bi, puni nepovjerenja, odmahnuli rukom i komentirali: „Daj, ne laži! Ti bio kod Staljina!? Ma, daj!“ Ali bilo je i onih koji bi pomrsili sebi u bradu: „A, ko bi ga znao, možda je i bio?!“

Neki svojim lažima nasmiju prisutne, i oni ne pokušavaju zaozbiljno slagati, nego tek da naprave veseliju atmosferu u društvu. Tako sam jednom slušao lovce kako pričaju svoje čuvene lovačke priče. Jedan je govorio kako je jednim metkom ubio dva zeca. Trčali su skupa, a puška sačmara, pa je po nekoliko zrna pogodilo svakoga od njih. Ljudi su se podrugljivo smijali jer su tu priča već čuli ko zna koliko puta i nisu na nju više nasjedali, ali tada se javi drugi lovac koji reče kako je to ništa, dešavalo se mnogima da ubiju jednim metkom dva zeca koji trče zajedno. Ali on je ubio dva zeca jednim istim metkom, a jedan je trčao ispred njega, a drugi iza leđa! Tek sada svi začuđeno pogledaše u njega. Nije im bilo nikako jasno kako je to moguće, a on im objasni: „Trči tako zec ispred mene, a ja se okrenem i vidim da trči i iza mene. Brzo podignem pušku, nanišanim jednog i opalim, i dok je pola sačme napuštalo cijev moje puške, a druga polovica bila još uvijek unutra, ja munjevito prebacim pušku na suprotnu stranu i drugu polovicu sačme sručim u onog drugog zeca!“

Tada bi svi slušatelji shvatili da ovaj lovac samo zbija šale i nasmijali se. Ipak, trebalo je imati ideju za takvu laž!

Nekada ljudi vole da im se laže. Nekada su sasvim sigurni da im lažete, ali im je opet ugodno čuti lijepu laž. Kažete im da su nešto odlično uradili, da su pametno rekli, i oni su sretni čak i ako to nisu oni uradili i čak i ako su rekli tuđe riječi i ako znaju da vi sve to znate. Znaju oni da je to laž, ali im je ugodna za čuti. Djevojka slaže momku da je ludo zaljubljena u njega, a on joj vjeruje, mada sve činjenice ukazuju na to da laže. Sin obeća ocu da se više nikada neće drogirati, i ovaj mu povjeruje.

Kažu da se najviše laže u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji. Dobro je dok je laž bezazlena, šaljiva, ali kada se otme, kada prijeđe granicu, onda je to opasna igra! Jedna izaziva drugu; da bi opravdao jednu, trebaš smisliti novih deset i tako se sve više zapetljavaš. Na kraju, laž često postane najopasnija za svog tvorca.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Amater
Gost
Amater

Ne radi se ovdje dali netko, veliki hegemon, laže ili ne … cijeli svjet zna da laže , isto kao što i on sam zna da svi znaju … ali isto zna da je njegova batina dovoljno velika da ih sve “uvjeri ” u svoju istinu …. ta je batina , na žalost velikog hegemona, pukla u Siriji i svjet više nije isti … polako ali sigurno mjenja se ” Istina ” …. termini ,kao ” oružje za masovno uništenje , kemijski napadi , bjele kacige , obojene revolucije , ljudska prava , humanitarna kriza i ostale bljuzge da ne nabrajam dalje , sada zvuče sasvim drugačije…

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Ma laže, znam da laže, ali ga lijepo slušati – da, tako je Josip Pejaković u svojoj monodrami Oj živote govorio o svom drugu iz zatvora. Nije da nije bilo monodrama i prije njega, ali je on sa svojim glumačkim talentom svakako toj formi dao nešto dodatno, svoje. Bio je stand-up (ali ne komičar), prije nego su i znali da postoji.
Danas, s izgledom heavy metalca, s dugom kosom, u njemu kao da je sublimiran sav jad milijuna ljudi koji su ga slušali i gledali prije (rata i rasula države), koji s nostalgijom gledaju na to doba, a danas su tko zna gdje, daleko od onog mjesta kojeg su nekad zvali dom. On je ostao. U BiH koja je takva kakva je. Kad god ga vidim, pomislim kako je taj čovjek živi spomenik Bosne koja je nekad postojala. Koja bi mogla postojati.
A to prošlo doba Pejaković nije štedio onda, kao što ne štedi ni danas ovo doba. Jedan od rijetkih koji je birao svoju karijeru, s tim birao i sebe, a da nije pokleknuo. Sve to na svoju štetu…a čiju bi drugo. Kad si pošten, onda štetu možeš činiti samo sebi.
Promijenila su se vremena. Oko nas iz svih ovih poplava isplivali oni koje nitko nije primjećivao ‘onda’. I treba vremena da se talog filtrira, da ono što vrijedi opstane, ono drugo zgazi vrijeme samo, uz našu pomoć.
O čemu bi danas Pejaković lagao ili bolje – o čemu bi lagao njegov drug. Možda o ratu, možda o njegovoj imovini i dobrom poslu tamo negdje u zemlji čiji jezik ne govori.

Helena
Gost
Helena

Ko laže sebe i drugi ga lako slažu. No, tuđe se laži ipak lakše otkriju, od samozavaravanja. To je tek opasna igra.

Siniša
Gost
Siniša

A Josip nam je baš tenuo sa zdravljem.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik