fbpx

Iz kupusa uši vire

Iz kupusa uši vire - Ivo Kobaš

Oni koji pišu znaju kako je nekada lakše napisati priču ili pjesmu, nego smisliti joj naslov. S cijelom knjigom to zna biti i teže. Ali iz takvih problema zna se izroditi i ponešto neobično, kao u ovom slučaju.

Imao sam jednu neobjavljenu zbirku pjesama koju sam trebao poslati u Sarajevo, rok mi je istjecao za dva dana, ali knjiga nije imala naslov. Tog ranog jutra putovao sam na posao kroz tipično nizozemsko selo Klarenbeek i razmišljao o naslovu. Nikako da nađem odgovarajući, teme pjesmica su različite. U tom razmišljanju pogledah na obližnju livadu i vidjeh troje zečje uši kako vire iz trave. Povremeno se pojave i glava i drugi dijelovi tijela, ali samo su uši bile trajno vidljive. Razmišljajući o tome kako bi bilo trke na sve božje strane da se pojavi pas, došao sam na ideju da napišem pjesmu, i napisah ovako:

Iz kupusa uši vire

Iz kupusa
uši vire,
Šarovu se
oči šire.

Evo ručka,
gozbe bit će,
jer te uši
ulovit će.

Iz usta mu
voda curi,
pa se prema
plijenu sjuri.

Ali stvarnost
gorku shvati
tek kada ga
lanac vrati.

(Taman posla da mu dopustim da ulovi zeku, je li tako?!)

Naslov ove pjesmice mi se učini baš pogodnim za naslov knjige, i tako riješim problem. Čim sam došao kući, uvrstim novu pjesmu u knjigu i stavim naslov knjizi Iz kupusa uši vire, te je pošaljem na pomenuto odredište. Mislio sam da je time s moje strane sav posao urađen i da nemam više što razmišljati o toj knjizi.

Ali, nije bilo tako. Sutradan, baš na onom istom mjestu s kog sam gledao zečje uši u travi, učini mi se da mi pod kola podtrča jedan zeko. U prvi mah, pošto još nije bilo sasvim svanulo, nisam bio siguran jesam li dobro vidio. Na putu je bila i neka suha grana pa nisam znao je li tupi udarac koji se čuo ispod auta proizvela grana… Ili zeko?! Prošao sam oko trista metara, a da nisam bio siguran što se zaista dogodilo pa sam se odlučio vratiti.

Zaista, na putu je ležao zeko. Pokušavao je ustati, ali mu nije uspijevalo. Izašao sam iz kola, uzeo ga na ruke, osjećajući njegovu toplotu i nježnost krzna, ali nisam vidio tragova krvi niti sam primijetio da mu je neka kost prelomljena. Razmišljao sam što činiti s njim? Na putu ga, svakako, ne mogu ostaviti, netko bi ga mogao ponovo pregaziti, a onda… Da ga ponesem kući – što će on tamo raditi? Njemu bi to bio zatvor. On želi onu svoju livadu, šumu, potočić, hoće ostale zečiće da se s njima igra. Pogledam okolo i na desnoj strani puta vidim kuću, ispred nje poštanski sandučić, a ispod njega lijepo ošišanu travu, kako je to inače u Nizozemskoj. Položim ga na travu pored sandučića računajući da će odatle, ako se oporavi, lako nastaviti put kojim je pošao. Ako preživi, a ne mogne ustati, vlasnik kuće će ga naći kada dođe po poštu i pomoći mu.

Otišao sam na posao neraspoložen, pun osjećaja krivice, što je moj kolega odmah primijetio. Pitao me o čemu se radi i ja sam mu ispričao. S namjerom da me utješi, rekao je: “Hajde, nisi dijete zgazio. Jedan zec manje ili više, vrlo važno!”

Umjesto da me oraspoloži, mene je ovo potpuno dotuklo. Zaboga, što smo takvi?! Pa i taj zeko je nečije dijete! I on je nekome najdraži na svijetu! On nije bio nikome ništa kriv, htio se smo igrati, trčkarati svojom livadom, sa svojim drugarima, usrećivati svoje roditelje… Zašto se tako odnosimo prema slabijima? Slabašnog zeku, dakle, možemo pregaziti bez po brige. A da našem djetetu netko odrastao, jači, udari jednu jedinu čvrgu samo zato što je jači, kako bismo reagirali?!

To je izazvalo u meni gnjev i potrebu da ovu knjigu posvetim baš tom zeki, a time i svima slabima. Čim sam došao kući, na početku knjige sam ubacio predgovor u kom sam napisao: „Ovu knjigu posvećujem jednom zeki iz Klarenbeeka kome ne znam ni ime. Zašto njemu? Da bih vam to objasnio, moram vam ispričati cijelu priču“. I onda sam napisao približno ovakvu priču kao ovu koju upravo čitate.

Ali priča, se ovdje ne završava. Poslije nekog vremena, razmišljao sam o toj svojoj odluci. Znam da se knjige posvećuju, uglavnom, ljudima. Recimo, majci, zato što je uložila toliko truda da nas školuje i omogući da postanemo ono što smo postali. Učitelju, koji nas je naučio čitati i pisati. Djedu, koji je onako lijepo znao pričati priče. Prijatelju, koji je bio dobar kao brat, a poginuo je na ratištu. Djevojci… i tako dalje. Ali jednom zeki, kome čak ne znate ni ime? To još nisam vidio. Što, ako me netko ismije zbog toga, čak proglasi čudakom?!

To me pokolebalo, ali sjetio sam se nečeg spasonosnoga: Upitat ću djecu što oni misle o tom. Znam da djeca imaju istančan osjećaj za pravdu, za dobro, i da će mi oni sigurno dati ispravan savjet.

I, tako sam i učinio. U školama u kojima sam u tom periodu gostovao redovito bih ispričao sve ovo što sam gore već napisao, i pitao ih što mi savjetuju: da posvetu ostavim u još neobjavljenoj knjizi, ili da je izbrišem? Gotovo sva djeca su bila za to da posveta ostane baš ovakva kava je i sada, i više nisam imao dileme. Poslušao sam djecu i ovim putem im se zahvaljujem za savjet, jer sad sam siguran da sam ispravno postupio.

A ono što me posebno radovalo je to što su djeca u gotovo svakoj školi pitala isto: Znam li što se poslije desilo s tim zekom, je li preživio? Čini mi se da su i ona doživjela cijeli slučaj upravo kao ja. I za to im hvala, jer i tuga je lakša, a sreća veća i ljepša, kada se s nekim dijele.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
6 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Bzzzz
Gost
Bzzzz
3 godine prije

krasna prica

Bobi
Gost
Bobi
3 godine prije

Divna suosjecajnost.

čitatelj portala
Gost
čitatelj portala
3 godine prije

Jako lijepo i plemenito. Naš odnos prema životinjama govori o našem odnosu prema ljudima.
Autor teksta ga je isto mogao odnijeti veterinaru. 🙂

Sovoranola
Gost
Sovoranola
3 godine prije

I ilustracije su dobre.

Seljak
Gost
Seljak
3 godine prije

Srceparajuca prica dok… dok ne dozivite drugu stranu medalje. Taj isti zeka je sa svojim potomstvom u stanju za jednu noc potpuno unistiti desetke vocki, u koje ste ulozili puno godina vremena, puno novca, puno rada i ljubavi. Jednog jutra ustanovite da je sve to jednostavno nestalo, kroz probavni trakt istog tog zeke… I sta cemo sad?

Milka
Gost
Milka
3 godine prije

Jako lijepo napisano sa puno emocija .

POVEZANE VIJESTI

Izbornik