Uvijek je u svijetu bilo izbjeglica, ali ne ovoliko koliko ih danas ima. I uvijek je bilo da su ih neki gledali i dočekivali s razumijevanjem, a neki sa strahom.
Za neke je izbjeglištvo bilo šansa, nova prilika, koja je od njih načinila uspješne i zadovoljne ljude, jer su došli iz sredina u kojima nisu imali mogućnosti da dovoljno iskoriste svoje potencijale. Eto, na primjer, ako neko posjeduje veliki talent za sviranje orgulja, a živi u sredini gdje ne znaju ni da taj instrument postoji, taj nikada neće moći pokazati to svoje veliko umijeće, a moguće je da nema dara za ono što se od njega očekuje u njegovoj sredini.
Zamislimo sad obrnutu situaciju – nekoga ko je bio vrhunski orguljaš i od toga lijepo živio, bio ugledan u svojoj sredini, pa je došao kao izbjeglica u zemlju u kojoj i ne postoje orgulje. Ako taj izbjeglica ne umije ništa drugo raditi, on će tu biti veliki gubitnik.
Ipak, većina izbjeglica ide u zemlje u kojima je bolje nego što je u tom trenu u njihovoj zemlji i većina u izbjeglištvu, teoretski gledano, ima veće šanse. Ali to je samo teoretski, jer u praksi je vrlo malo onih koji se uspnu na viši nivo nego što su bili u svojoj zemlji. No, kako je u novoj domovini standard viši, ima se dojam da je u cjelini izbjeglištvo – uspjeh.
Međutim, za sve izbjeglice, bilo da su u izbjeglištvu, po svojoj vlastitoj ili po tuđim procjenama, napredovali ili nazadovali, važi da su to osobe s traumama. Izbjeglištvo im je nešto oduzelo, osakatilo ih, i taj osjećaj imaju do kraja života. Taj gubitak ne bi nadoknadili ni da se vrate tamo odakle su došli i da im se sve vrati na staro, mada je to nemoguće. Nakon mnogo godina provedenih u novoj sredini oni je podnose, prilagode se, ali nikada toliko da se osjećaju potpuno dijelom tog svijeta, uvijek ostaje neka, pa makar i mala distanca. A kad se vrate u zavičaj iz kog su došli, bude im zanimljivo ispočetka, a onda kasnije žele nazad, u novu domovinu. „Ne drži ih mjesto“, kaže se kod nas.
Bilo kako bilo, na području bivše Jugoslavije je uvijek bilo izbjeglica, bilo onih koji su izbjegli unutar tih granica ili su išli dalje. I svi smo mi, manje-više, ako ne i sami izbjeglice, onda njihovi potomci ili preci. Ipak, mnogi to nemaju na umu i ponašaju se prema izbjeglicama kao prema neprijateljima, kao prema ljudima koji vrijede manje nego mi.
IZBJEGLICA
Šta učinih? Šta pogriješih,
te me kazni zla sudbina,
da u stare dane ne znam
gdje je moja domovina?
Pripadam li normalnima?
Zar sam čovjek ja bez lica?
Ja sam niko. Ništa. Nula!
Ja sam samo i z b j e g l i c a !
Hrvatska u zadnjih 5-6 god. protjerala 200 tisuca svojih gradana …….. i oni su izbjeglice – ekonomske, ……….. zahvaljujuci kriminalnom i korumpiranom rezimu u hrvatskoj potplacena od strane zapada ……….. poglavito brisela i sl. njima ……….
U svakom zlu neko dobro. Neke izbjeglice su dolaskom u novu sredinu sebi priskrbili bolji standard nego u mjestu rođenja što su imali, naravno oni sa mozgom.
Ivo piši malo više o uzroku izbjeglica jer nije rješenje samo primati.
Vrlo lijepo receno i vrlo lijepa pjesma. U novoj sredini uvijek s makar i malom figom u dzepu, tek toliko da sebi dokaze kako nije zaboravio stari kraj. Ni tamo ni vamo. Izbjeglice/imigranti su nesretni ljudi. Putujuci po zapadnom svijetu, uvijek se iznenadim (a i uzasnem) koliko je nasih ljudi rasprseno naokolo. Oni mladji nemaju vremena a stariji mi cesto ispricaju svoje zivotne price.