Kažu da je sujeta negativna osobina nekoga ko ističe svoju ličnost, ko se otima za slavu, i počasti. Sujeta je potreba za dokazivanjem vlastite više vrijednosti i, navodno, svi su ljudi manje-više sujetni.
Istina, kažu i da je u nekim slučajevima sujeta društveno pozitivna i korisna. Ali da ne trošimo vrijeme na tumačenje pojma sujeta, da vam kažem zašto sam se danas zapitao jesam li ja sujetan? Ispod svog teksta na ovom portalu pročitao sam i sljedeći komentar čitatelja koji se potpisuje imenom Koča Popović: „Jedno od najvećih zadovoljstava u danu mi je čitati tople ljudske priče barba Ive. Želim Vam puno inspiracije i dobrog zdravlja čovječe velikog srca. Svijet hitno treba što više ljudi poput Vas da se ne odljudi. Svojim perom činite i nas boljim ljudima. Živili mi!”
Dobro, vjerujem da Koča ne misli baš doslovno ovako kako je napisao, da su ovo “preteški” komplimenti za moja nejaka pleća, nego da je želio njima me potaknuti da i dalje ustrajem u pisanju. Ali moram priznati da mi je bilo ugodno pročitati i ovakav komentar, i hvala Koči. I, „uhvativši se“ u tom razmišljanju, postavih sam sebi pitanje – jesam li ja to sujetan? Hm? Kad bolje razmislim, čini mi se da i toga ima, pa ma kako i koliko to negativno bilo. Mada stalno ističem da mi ne smetaju kritike, što je istina; da se iz dobre kritike više može naučiti nego iz neutemeljene pohvale i da bez kritike čovjek može zalutati, očito je i da pohvale gode. Treba samo ne dozvoliti da nas one pretvore u drugačije ljude nego što to jesmo.
Kad razmislim, u svom pedagoškom radu više sam postigao hvaleći svoje učenika nego kritizirajući ih. Pa i s nekim sasvim odraslim i formiranim ljudima je bilo slično. Neki ljudi jednostavno ne vole kritiku pa i onu najdobronamjerniju shvate kao napad, kao da ih želite omalovažiti, i oni se počinju braniti, a nekada i tako što krenu u kontranapad i optuže vas ko zna za što sve. Ima i onih koji se dure ako ih pohvalite, ali takvih je zaista malo. Imam jednu takvu kolegicu, ali čini mi se da ona, ko zna zbog čega, svaku pohvalu doživljava kao skrivenu kritiku. Misli da suprotno mislite od onoga što kaže. Ali zanimljivo je da i na svaku kritiku isto tako reagira i tada misli da ste je izrekli iskreno, ali s lošom namjerom.
Prije nekoliko godina jedan prijatelj mi, pola u šali pola u zbilji, kaže kako je napokon skontao kako ljude samo treba hvaliti. I kad imaš za to argumenata i kad nemaš. „Kad ih hvališ, nemaš nikakvih problema, svi su ljubazni prema tebi i onda i oni tebe hvale. Ma, nisam ni znao koliko sam dobar, lijep i pametan dok nisam počeo primjenjivati ovu taktiku! Sad i oni mene samo hvale pa lijepo i meni i njima! A prije – samo neki sukobi i ispravljanje krivih drina.“ A tek kada nekoga pohvalite za ono za što ga niko ne hvali! Tu se uberu najznačajniji poeni.
E, sad ja ne znam zašto je Koča mene pohvalio. Je li on otkrio moju sujetu prije nego što sam je i sam spoznao? Je li me htio još više stimulirati? Možda se narugati na fin način? Ko bi to znao, ali ja samo iskreno priznam da mi je na licu zatitrao blaženi osmijeh dok sam čitao komentar.
Dobro jutro barba Ivo. Ja recimo vjerujem da Koča misli baš doslovno tako kako je napisao, pošto i ja (u ovom slučaju) mislim manje-više isto 🙂
Vaš prilog uvijek pročitam prvi kad otvorim portal, nebitno u koje doba dana, da se malo razvedrim prije teških tema.
Skromnost je po meni jedna od najvećih vrlina, ali sam uvjeren da je u međuljudskim odnosima odmjerena i iskrena pohvala važna, i da svakome godi.
“Kad razmislim, u svom pedagoškom radu više sam postigao hvaleći svoje učenika nego kritizirajući ih.”
Pa naravno, to je nesto sto je toliko intuitivno shvatljivo i samorazumljivo, ali eto u cijelom obrazovnom sustavu ih valjda ima 1% koji to razumiju. Opcenito govoreci, obrazovni sustav je napravljen (barem onaj mainstream) tako da ti samo trazi ono sto ne znas i zatim te prigodno kazni. Tek ako ti veliki “autoritet”, a koji u vecini slucajeva uopce niti nije autoritet za podrucje u kojem te “educira”, ne pronadje manu, onda dobijes “nagradu”.
Iako istina, u svijetu su se stvari pocele dosta mijenjati u zadnje vrijeme ali mi tu jako jako kaskamo i upravo to je ono sto ce nas dokrajciti. U svijetu koji ce se sve vise bazirati na informacijama i baratanju njima, mi cemo odgojiti nove generacije na temeljima skole u kakvu su isli nasi djedovi i bake.
Ljubav i razum treba da nas vode a u ovim novim vremenima je toga sve manje. Lijepo je ovakve i slicne tekstove procitat a ove teze preskocit. Pozdrav “koci ” a i autoru kao i gostima stranice. Mada se uvjek ne slazemo ovo je nesto gdje ipak imamo slicnosti
Sujetni tekst sujetnog autora. Što ćeš, ne mogu svi biti lijepi pametni, visoki i zgodni kao ja.Pa ću biti više nego plemenit i oprostiti ne samo autoru, nego i drugima na njihovoj sujeti i ostalim emocijama, stanjima koje ne mogu kontrolirati.
Mislim, bolje i ovakav tekst, nego da je unutra još i pjesma. To bi me dotuklo,hehe.
Moj dobri prijatelj pedagog kaze, da djeca moraju da pobjede, a roditelji odabiraju taj put pobjede.
Svatko polazi od sebe i sve mjeri svojim (najboljim i najpametnijim) aršinom. Ako nas netko pokudi osjetimo to kao uvredu svojih stavova i pameti, ako li nas pohvali nitko sretniji. Ne valja se stidjeti i preispitivati tuđa priznanja, biće da ljudi znaju što nas hvale. Opet bolje i da nas hvale nego kude. Drago njima, drago i nama.
I da, sigurno sam sujetan. Uvijek provjerim koliko imam minusa a koliko pluseva na komentar. Ako je u plusu meni drago. Ako u minusu tješim se da me nisu dobro razumjeli.