fbpx

Kad se nemaš s kime posvađati

Ljuta susjeda

Nekada sam čuo od nekih osoba koje su same kako im nedostaje društvo. Voljeli bi imati nekoga u blizini, pa makar se i svađali, samo da nisu sami.

A jednom sam se, još u studentskim danima, uvjerio na konkretnom primjeru da tako nešto i postoji. U skučenom dvorištu kuće u kojoj smo stanovali moji cimeri i ja, odlučili smo malo poigrati nogomet na male goliće. Tek smo se razigrali kad je lopta otišla preko ograde u dvorište susjede koja se počesto svađala s ostalim susjedima oko raznih sitnica. „Uh, gdje baš u njeno dvorište! Sad će biti galame!“, čini se da nam je svima kroz glavu prostrujala ova misao. Trebalo je tražiti loptu da nastavimo igru, ali kako otići sad pred nju? No, činilo se da je jedan cimer imao ideju. Odlučno je rekao: „Pustite mene, ja ću otići po loptu!“ Sve to je trajalo vrlo kratko, i prije nego što je cimer zakoračio u susjedino dvorište, već se čula galama kao da je na kuću izvršen nuklearni napad.

Susjeda nam je psovala one koji nas nisu odgojili kako treba; zgražavala se nad pomisli da ćemo mi nekada biti akademski građani i predviđala mračnu budućnost za sve one koji budu u našoj blizini. Siktala je neprekidnim rafalom uvreda, a naš cimer joj je neustrašivo prilazio i, začudo, bio je tako smiren i ponizan. „Oprostite… Oprostite…“, a susjeda ga je ignorirala i samo je tjerala svoju priču. Ali nakon nekog vremena ipak mu se oštro obratila: „Šta tražiš ti ovdje?! Nemoj da ti ovu loptu nabijem u usta!“ „Potpuno razumijem Vašu ljutnju. Svašta ste nam rekli, ali to nije ni blizu onoliko koliko zaslužujemo“, bio je manji od makovog zrna cimer. „Dabome da nisam rekla sve, ali to ne znači da neću!“ „I trebate! A mi Vam trebamo biti zahvalni za to, jer samo istina nas može izvesti na pravi put. Vaša velika ljutnja samo pokazuje koliko ste pravdoljubivi i koliko Vam smeta nepravda. Kamo sreće da su svi ljudi takvi! Šteta što ne radite u školi, da odgajate i usmjeravate djecu…“, raspričao se naš cimer, a susjeda odjednom zamukla i čudno ga gledala. Onda u punom naletu cimerovog govorništva susjeda samo odbrusi: „Ma, jebem ja tebi mater!“ Okrenu se i pođe u kuću plačući. Dok je ulazila, čulo se samo još: „Jebem ti ovakav život kad se nemaš s kim čestito ni posvađati!“

Cimer je uzeo loptu i vratio se pobjedničkim hodom u naše dvorište. I zanimljivo, više naša susjeda ne samo da se nije na nas ljutila i grdila nas, nego se od tada nije ni s ostalim susjedima svađala.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
13 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Churko
Gost
Churko
2 godine prije

Ih nema se sa kime posvadjati, a ogledalo, ja tako liku u ogledalu psujem sve po spisku, a on nista, ponekada samo otvara usta ali se nista ne cuje. Isposvadjam se ja tako sa njime na pasija kola i onda sve dobro.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Sad vidim da to i nije to, kad nemaš s kim podilit smij i nevoju, zaključuje Gibboni u Svi moji punti kad se zbroje. Ljudi su društvena bića i imaju samo jedan problem – skoro nikad ne govore istinu. S jednostavnim ili kompliciranim lažima koje ni sami nisu u stanju zapamtiti tkaju oko sebe nekakav plašt i evo – ništa se ne vidi, ni zakrpa na majici, ni boje, ni oblik tijela.Nitko mi ništa ne može, sad sam poput drugih i drugi će me prihvaćati.Sad imam plašt od laži kao i drugi.
I tako se prožive godine i godine, plašt sve teži.I stvarno nas plašt počne oblikovati. Sve je kako treba biti do trenutka dok se ne susretnemo s običnom, malom, neznatnom istinom. Ne, nisi ti istina, ti si Laž, ne vidim te, ne čujem te jer si Laaaž. I prije nego li zadnji titraj glasa se umiri i postane nečujnost, ta sitna istina, neumoljiva i nemilosrdna se ne miče s puta. Stoji. Gleda te.Provocira. Pokvarena je. Zla. Ružna. Jebem joj mater. A ona stoji.
Raspast ću se pred njom. Panika. Strah od razotkrivanja. Od suočavanja sa sobom.
Raspadne se laž oko nas, ona u nama. I gle čuda – nisam mrtav. A trebao sam biti. Nisam ružan. A mislio sam da ću biti. Nisam slab. A mislio sam da ću biti. Nije mi teško.
Zar je stvarno ovako lako i zar je stvarno život lijep? Zar sam bio pogrešan svo vrijeme do sad?
Mogao sam umrijeti, a ne saznati.
Idi i ne laži više. Je li tako glasilo ono zaboravljeno ili nekako drugačije? Ne znam. Sjetit ću se. .

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije

Velike lazi imamo i na plazi(LAZINA)?

Buzzz
Gost
Buzzz
2 godine prije

Odlicno, smijesno i poucno. Hvala ti.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije

Tko sam sebi jamu kopa i sam u nju pada?

Churko
Gost
Churko
2 godine prije

Ako se bojis potuci nemoj se ni svaditi!

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo
2 godine prije

Kod ove se čini da nije tek bila u pitanju usamljenost, nego baš želja za kavgom. Ima i takvih ljudi, ohoho.

Rabotnik
Gost
Rabotnik
2 godine prije

Hehehe, odlicna prica. Hvala Ivo. Sretao sam se s takvim slucajevima ljudi zeljnih “svadje”. Nije zapravo njima do svadje nego do komunikacije i izmjene emocija. Kad emocije teku, ljudi se osjecaju zivima. E sad pozitivne ili negativne to ljudima nije bitno. Naravno, bilo bi ljepse da se izmjenjuju pozitivne emocije…Kod nas na Balkanu, vlada ta “skrtost pozitivnih emocija”. Ljudi se mozda osjecaju slabima ako izraze pozitivne emocije. Radije se izrazavaju kroz ljutnju, svadju, prkos, ponos. Takva je recimo i moja mama. Kad se dugo ne vidimo pa dodjem, prvo sto se dogodi je da se posvadjamo. Isto tako kad odlazim, opet svadja. A zasto? Kad dodjem, drago joj je sto me vidi, a ne zna kako to izraziti, pa svadja. Kad odlazim, zao joj je sto idem, pa opet svadja. Na istom principu funkcionira i propaganda (PR). Vijesti o nekoj javnoj licnosti (pjevacu, glumcu, politicaru) mogu biti pozitivne ili negativne, ali bitno je da se za njih cuje, tj. da budu u svijesti javnosti. S vremenom one negativne stvari se rasplinu (ma da, pio je, drogirao se, ah to mu je bila faza), ali bitno je da je ostao/la u svijesti javnosti.

Bobi
Gost
Bobi
2 godine prije

I dokaz da se brže riješi neugodna situacija, ako ne vraćamo istom mjerom.

RBAJKANA
Gost
RBAJKANA
2 godine prije

Ah, to mi je poznato. Mi muški uvijek smo igrali nogomet na meraji. Tako se zvala zelena površina koja nikome ne pripada. Susjedi koji su imali kuću uz to naše igralište, bili su živo zlo. Nisu imali sina, nego dvije kćerke. Kad god bi lopta otišla u njihovo dvorište, bila bi isječena sa sjekirom na panju za drva. Jako su bili ljubomorni što baš oni nemaju sina. A eto danas sve je pusto, i njihova kuća, naša meraja, samo su ostale uspomene. Neke lijepe, a neke bože me sačuvaj. Ali ipak: da mi je se vratit u vremena prošla. Veliki pozdrav svima koji su imali djetinjstvo kao ja: nebi ga nizašto mijenjao.????

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije

@RBAJKANA:Lijepo pises i HVALA sto te imamo,u komentarima.

RBAJKANA
Gost
RBAJKANA
2 godine prije

Vama puno hvala što cijenite moje komentare. Evo tako ste me usrećili. ??

Troglavski
Gost
Troglavski
2 godine prije

Ivo, dobri su ti tekstovi i onako opustajuci!

Interesuje me sta ti mislis o ovome:

Kad bi se u BH napravio referendum s ovim pitanjem: “Da li ste za to da se BH podijeli na 2 drzave Federaciju i Republiku Srpsku, da se Federacija prikljuci Hrvatskoj, RS da se prikljuci Srbiji?”

Ja mislim da bi taj referendum prosao:
1. Svi Srbi iz RS bi bili ZA
2. Svi Hrvati iz Federacije bi bili ZA
3. Velika vecina Bosnjaka iz Federacije bi bili ZA jer bi automatski postali clanovi EU i mogli bi ici u Njemacku da rade

POVEZANE VIJESTI

Izbornik