Kajem se!

Koliko nas je u stanju iskreno, glasno, izgovoriti ove dvije riječi kada shvatimo da smo pogriješili? Ne mnogo, ali postoje ljudi koji to mogu učiniti i o svojim grijesima čak i pisati.

Američki obavještajac John Nikson, koji je ispitivao Sadama Huseina, u svojoj knjizi piše kako je pogriješio i u čemu je sve pogriješio u vezi sa Sadamom. Mnoge „pouzdane“ informacije koje je imao o njemu bile su neistinite, a kada pogleda sadašnje stanje u Iraku i ono kakvo je bili pod Sadamom, jasno mu je da je i vrijeme pokazalo koliko je bio u krivu.

Neko će reći kako od ovoga priznanja nemamo ništa, jer ništa se neće promijeniti. Sadam se ne može vratiti u život kao ni svi drugi koji su izginuli, a ni ono što je porušeno neće se samo od sebe izgraditi nego će se morati proliti mnogo znoja, uložiti mnogo truda i novaca za taj cilj. Čak i da se cijela Amerika pokaje, a da ništa konkretno ne poduzme, nema velike koristi od toga.

Ipak, oni koji su pretrpjeli nepravdu, ako su ostali živi, vole čuti priznanje onih koji su počinili nepravdu da su pogriješili. I do tada se oni osjećaju bar moralnim pobjednicima, ali priznanje je prava potvrda, dokaz da to stvarno jesu. To je dokaz i nekima drugima koji nisu vjerovali u pravu istinu do tog priznanja greške. Na „krivce“ tada mnogi počinju gledati drugim očima i mnogi postaju junaci umjesto oni koje osuđuju.

Nakon takvih priznanja onima koji ustrajavaju na daljem činjenju istih grešaka, put je teži. Ma koliko mislili da, evo, recimo, spomenuto kajanje obavještajca Niksona nema nikakvog utjecaja na buduće odluke američke vlasti, ne bi se reklo da je baš tako. Oni koji su pročitali pomenutu knjigu, o njoj su pričali s drugima. Potražili su slične informacije, neki su promijenili mišljenje. Ankete javnosti, ma koliko bile namještene, bit će ipak bar za nijansu drugačije, ili će ih biti teže namjestiti i političarima će biti teže donijeti odluku. Bit će očiglednije da lažu, ljudi će sebi više postavljati pitanja o istinitosti onoga što čuju, i tako dalje. Možda je sve to malo, sitno, nedovoljno, ali svaki put počinje prvim korakom, ma koliko on bio kratak i nesiguran.

Važno je priznati svoju grešku i pokajati se. Nije to samo zbog vlastite greške i olakšavanja svoje savjesti. Time pokazujemo i drugima kako se treba ponašati. Ako više ljudi to prakticira, takvo ponašanje postaje normalna pojava, a odnosi među ljudima iskreniji, otvoreniji. U iskrenoj komunikaciji se mnogo lakše rješavaju problemi i nesporazumi.

Da završim riječima mudrijih od mene: Onaj ko griješi i ne želi priznati svoju grešku, dvostruko griješi. A onaj ko prizna grešku, pola mu se oprosti.