fbpx

Kako se pišu pjesme?

Školski razred - Kako se pišu pjesme - Ivo Kobaš

Kad su jednog kipara pitali kako može napraviti tako lijepe kipove od kamena, on im je rekao: „Jednostavno. Samo uzmem neki kamen, odbacim s njega ono što je višak, i stvar je gotova.“

Služeći se ovom šaljivom izjavom kipara, kada su mene djeca po školama pitala kako se pišu pjesme, ja sam također pokušavao biti duhovit pa sam im odgovarao: „Jednostavno. Samo ove riječi, koje su svuda oko nas, koje nam se vrzmaju po glavi, pokupim, rasporedim ih kako treba, i eto pjesme!“

Onda se ipak uozbiljim pa im pokušam otkriti neke svoje „tajne“ pisanja. Jednom sam tako u školi u kojoj su me po ko zna koji put pitali to isto pitanje, pogledavši na školsku ploču i rekao im: „Pjesma se može napisati o bilo čemu. Evo, pogledajte sad ovu ploču. Na njoj je nacrtan neki zeko pored kupusnice, pored rijeke. Ako samo napišemo to što vidimo, to može biti istina, ali ne toliko zanimljiva.

Recimo, napišemo: „Djeca su nacrtala jednog divnog zeca pored kupusnice uz rijeku.“ I ta rečenica će se ubrzo zaboraviti. Ako je napišemo u stihu, da se rimuje, možda će to već biti zanimljivije, ali to još nije prava pjesma. Recimo: „Na ploči su djeca nacrtala zeku, pored kupusnice na njivi uz rijeku.“ To je opet tek obična izjava, rečena u stihu. Pjesma mora imati u sebi nešto više. Mora nas nasmijati. Ili nagnati na razmišljanje. Ili izazvati neke emocije – tugu, radost, ljutnju… Zadiviti nas načinom na koji je nešto rečeno. Mora imati poruku koja se pamti. Ili nas nečemu uči. A može i više od ovih navedenih osobina istovremeno imati. Dakle, pjesma ne smije biti samo puko pričanje priče, opisivanje događaja ili slično. Da bih to postigao, ja se, a vjerujem da to čine i drugi pjesnici, često služim nekim „trikovima“. Recimo, u ovom slučaju, ja bih ovog zeku „oživio“, dao mu ljudske osobine. Hajdemo sad sjesti deset minuta i pokušati, svako za sebe, napisati jednu pjesmu o ovom zeki kojeg ste nacrtali na ploči, koristeći se i ovime što sam vam sad ispričao!“

Tako bih i ja sjeo i pokušao pisati pjesmu, a i svi učenici su pisali, svako svoju pjesmu. Nakon toga, prvo su neki od njih, koji su uspjeli nešto napisati i željeli to pročitati, pročitali svoje pjesme, a onda sam ja pročitao svoju:

Dobra spužva

Napila se spužva
hladne, bistre vode,
pa u razred ploču
obrisati ode.

Kad, na ploči djeca
nacrtala zeku
pored kupusnice
na njivi uz rijeku.

Ne briše se spužvi,
i ko da je krivi?
Nek’ ostane zeko
uz kupus da živi!

I tako, svaka pjesma ima svoju priču, kao i ova. Sve one imaju svoje čudne životopise, samo se o njima rijetko kad nešto dozna.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
5 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Jupiter
Gost
Jupiter
3 godine prije

Biti pesnik to nemože svako , toje dar koji dobijaju izabrani čistih duša.

Bole
Gost
Bole
3 godine prije

Mnogima je krivo,
što ne pišu kao Ivo.
Meni je drago baš,
jer rimujem kao Ivo Kobaš!

plajvaz majstor
Gost
plajvaz majstor
3 godine prije

Ivo,
nikad krivo
(nepiše)
Kobaš
pjesnik
naš,
al, ono,
baš

Joso
Gost
Joso
3 godine prije

I navijek će zeko da živi
zahvaljujuć našen Ivi
(Znam da nije lagan poso
pozdravlja te zemljak Joso)

Jugo
Gost
Jugo
3 godine prije

najljepsa je pjesma ona sto se sluti, a najdublja ona sto u nama suti…

POVEZANE VIJESTI

Izbornik