fbpx

Kako ste?

Pozdrav

Ima pitanja na koja niko ne zna pravi odgovor. Ima onih koja su toliko jednostavna da ih, možda, ne treba ni postavljati. Znati odgovor na neka pitanja je prava sreća i bogatstvo, a odgovor na neka je najbolje nikada ne saznati.

Vezano za pitanja, davno sam čuo i jedan vic: Napravljen je kompjutor kakav svijet još nije vidio. U trenu odgovori i na najteže pitanje i još niko nije uspio pronaći takvo pitanje na koje nije odmah dobio pravi odgovor. Zato su odabrali trojicu ljudi koji će smisliti najteža pitanja i provjeriti pred javnošću je li istina to da je taj kompjutor toliko „pametan“.

Pita ga Rus koliko na Zemlji ima travki, a on mu za tren izbaci papir s podatkom. Pita Amerikanac koliko riba ima u svim vodama na Zemlji, a on mu samo izbaci napisan odgovor. Ali kad je ušao Mujo i postavio pitanje, kompjutor je cijeli dan samo izbacivao papire, i nikako da se zaustavi. Pitaju Muju koje je to pitanje postavio, a on kaže: „Ma, ništa, ba, samo ga pitao šta ima?!“

Ali ima pitanja koja ne spadaju ni u jednu od navedenih kategorija, koja su naprosto samo ljudska. Takvo pitanje je, sasvim jednostavno, dobronamjerno i ljudsko, nedavno postavila moja prijateljica iz Njemačke. Kad je srela dvoje starih ljudi iz susjedstva, pitala ih je: „Kako ste?“ Oni su odgovorili da su dobro. Sve je to bilo u prolazu i moja prijateljica je brzo i zaboravila na taj susret.

Ali već sutradan, oglasilo se zvono u njenom stanu i ona je otišla otvoriti vrata. Pred vratima su stajali, s buketom cvijeća u rukama, oni stari susjedi koje je jučer pozdravila. Prijateljica ih je ponovo ljubazno pozdravila i iznenadila se što ih vidi. „Znam, nekoga traže, idu na rođendan ili tako nešto, dok nose cvijeće, ali nisu sigurni koji je stan pa su došli mene pitati“, na brzinu je razmišljala. Zato je, čim su je pozdravili, dobronamjerno rekla: „Čini se da ste pošli nešto lijepo proslaviti, ali niste sigurni koji stan vam treba? Samo pitajte, ja znam sve susjede?“ „Ne, ne, mi smo, u stvari, došli kod Vas. Htjeli smo se zahvaliti za ono što ste nas jučer pitali kako smo.“ Moja prijateljica se baš iznenadila. „Ama nije to bilo ništa što vrijedi toliko truda i novaca, tek jedno obično pitanje…“ „A, ne, gospođo! To nama vrijedi mnogo više nego što Vam se čini. To pitanje nam već dugo, dugo niko nije postavio. A Vi ste nas uz to i tako ljubazno pogledali i nasmiješili se!“

Dalji razvoj događaja za ovu priču nam nije bitan, osim što želim reći da je nakon njega i moja prijateljica bila sretna. Htio sam samo naglasiti kako je sasvim moguće da i mi imamo susjede, ili bilo koga, koga mogu usrećiti samo dvije riječi. Samo dobronamjeran pogled ili osmijeh, koji nas baš ništa ne koštaju. Nemojmo se praviti da nemamo vremena ni novaca, a da bismo rado pomogli drugima, jer onaj ko želi pomoći, on uvijek nađe i vrijeme i način za to.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
3 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Baba
Gost
Baba
3 godine prije

Dobro dodje i ustvari je vrlo vazno samog sebe redovno podsjetiti da je sreca i radost cesto “sakrivena” u svakodnevnim “sitnicama” i detaljima…jos jedan put hvala Ivo 🙂

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
3 godine prije

Ivo je majstorski objasnio sto smo izgubili raspadom Jugoslavije , ako grijesim nek me ispravi i unaprijed se ispricavam .

Jugo
Gost
Jugo
3 godine prije

Logicno – kamerad Zukov. Ne trebas da se ispricavas nikome, a pogotovu ne nasem Ivi. Svaka njegova prica – kao i ova digitalna komunikacija izmedju nas, poklonika Ivine rijeci – ima tu konotaciju. Meni moju Jugu niko ne moze uzeti. Prava priojateljstva (od Vardara pa do Triglava) i istinsko razumjevanje i postovanje izmedju svih nasih naroda i narodnosti stoji jos uvijek – postojano i posteno. Logicno.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik