Kiša pada u Babinoj Gredi

Slučajno sam tog dana sreo svoju prijateljicu, učiteljicu u osnovnoj školi. Nismo se vidjeli već dugo, pa smo se oboje veoma obradovali iznenadnom susretu. Sjeli smo, raspričali se po običaju o svemu i svačemu, pa nije ni čudo što smo počeli i priču o školi i njenim učenicima.

„Baš dobro pa smo se sreli, već nekoliko dana razmišljam o tebi i hoću da te zovem. Treba mi tvoja pomoć“, reče ona.

„Jadna si ti ako od mene pomoć tražiš. Ni sebi nisam u stanju pomoći, a kamoli drugome“, po običaju, okrećem ja na šalu.

„Zaista mi treba tvoja pomoć. Znaš, ove godine sam dobila prvačiće, ali neke čudne da ne znam kako s njima postupati. Pa sam mislila da malo navratiš…“

„Mislim da si pogriješila adresu. Ja ti nisam pedagog“, opet vrdam ja, a ustvari, već mi godi to što nekome trebam, što sam tako značajan.

„I ne treba mi pedagog. Ti mi trebaš, ti si pjesnik, a umiješ lijepo s djecom. Ovo su vrlo čudna djeca, ne znam kako se desilo da su se svi tako slični obreli u istom razredu. Niko se od njih ne smije, niti je nemiran. Samo sjede, šute, ne okreću se, ne pričaju, ne svađaju se – kao da nisu djeca. Još im čestito zube nisam vidjela. A znam kako si ti šaljiv, ti bi njih zasigurno nasmijao“, objašnjavala je moja prijateljica.

Znala je ona kako će me namamiti! Kako je samo mojim ušima prijalo čuti kako učiteljica, zamislite: učiteljica! Misli da sam ja u stanju učiniti ono što čak ni ona ne može. Bio sam i radoznao da vidim i to čudo od djece koja se ne smiju niti su nemirna. Takvu još nisam upoznao. I tako se dogovorimo: doći ću za koji dan, kada budem prolazio putem pored njene škole.

Došao je i taj dan, navratio sam u školu i ubrzo se našao u neobičnom razredu. Đaci su ustali kad smo učiteljica i ja ušli, svi ozbiljni, kao da su penzioneri koji se pripremaju za štrajk zbog malih penzija. Učiteljica me predstavila i ja sam počeo izvoditi svoj program. Nastojao sam kako sam najbolje znao da im pričam njima bliske stvari, da se bolje upoznamo i razumijemo. Onda im ispričam neke doživljaje, bilo je tu puno smiješnih stvari, i oni su zaista pomalo počeli da se smješkaju. Ali bilo je to tek blago razvlačenje usana. Zube im, kao ni učiteljica, još nisam vidio. No, vrijeme je radilo za mene. Djeca su pomalo počela i da se vrte, zapitkuju, a neki i da se smiju toliko da im se i zubi vide. To mi je bio znak da sam na dobrom putu. Bio sam sve zadovoljniji i sve češće bacao pogled na učiteljicu da provjerim divi li se ona mojoj umješnosti.

Potom sam riješio napraviti još jedan važan korak: uključiti i djecu u razgovor. Rekao sam im kako sve vrijeme ja pričam i da bih želio da i oni meni nešto kažu. Ako ne mogu pričati neki doživljaj, možda neko zna pjesmicu, pa da nam je kaže? Oni su se zgledali, pa ponovo uozbiljili. Znali su oni ne samo po jednu pjesmicu, nego i više, ali nisu imali hrabrosti javiti se i pred svima govoriti. Lako je kod kuće, pred mamom, tatom, bakom ili djedom. S njima su navikli, ali ovdje?! Ustaneš, a cijeli razred iskolači u tebe oči, samo što te ne proguta, pa ti progovori ako si junak! I nitko se ne javi.

Ali ja se nisam predavao. Napravio sam korak unazad, nastavio sam se šaliti kao da se ništa nije dogodilo. Đaci su se ponovo opustili, a ja sam nakon nekoliko minuta ponovo upitao je li se neko sjetio pjesmice koju zna napamet? Za divno čudo, jedan dječak iz srednjeg reda se javi, podiže ruku. Mislio sam da ću, i to ako bude sreće, još duže morati pripremati, pa je ovo bilo čak bolje i brže nego što sam se nadao. Zato sad ponovo značajno pogledam učiteljicu, što je ona trebala da razumije kao:

„Vidiš kako se to radi! Ipak smo mi pjesnici sposobniji i od učiteljica kad možemo postići za samo pola sata ono što one ne mogu danima”.

I bio sam sretan što sam sada sigurno veliki i u učeničkim i u učiteljičinim očima. Onda sam se obratio dječaku:

„Hajde da čujemo koju ti to pjesmu znaš? Je li to pjesma, ili pjesmica, ili možda pjesmetina?”, nastojao sam još bolje opustiti hrabrog dječaka, kako bi se sve dobro završilo i potaklo i druge da se jave.

„Obična, mala pjesmica”, skromno će on.

„E, baš takva nam za početak treba. Dobro je pa nisi kakvu predugačku izabrao. Hajde da je čujemo!“

Dječak, koji je očigledno imao silnu tremu, pokušavao se sabrati tako što je gledao u plafon i njihao se čitavim tijelom, a najviše rukama, koje su se klatile u ritmu kojim je govorio. Izrecitirao je ove stihove:

„Kiša pada u Babinoj Gredi,
budala je ko u mene gledi.”

Ja sam prvo s velikim oduševljenjem počeo slušati pjesmu, gledajući u dječaka i tako mu dajući podršku, onda sam se zbunio, pa sam samo otvorenih usta gledao u njega, ne znajući što reći na takve stihove. Učiteljica, koju sam se jedva usudio krajičkom oka pogledati, prasnula je u takav smijeh da su joj suze krenule, pa je morala napustiti učionicu. Ali na hodniku se njen smijeh ništa manje nije čuo, odzvanjali su zidovi, činilo se da se škola trese od smijeha. Jedva sam se nekako pribrao i uspio prokomentirati:

„Bravo, vidim da ste se baš dobro opustili! Čak više nego što sam se nadao“.