fbpx

Ljudi, stabla i odlasci

stara kuca

Oronule, napuštene, urušene kuće nijemi su svjedoci neispričane povijesti. Tek prije koje desetljeće ili dva, možda stoljeće (ovisi o fazi raspadanja građevine), pružale su sigurnost, zaklon ljudima. Ljubilo se, smijalo, plakalo i išlo dalje…sve dok vanjska sila ili unutarnja u čovjeku nije izgnala zadnjeg stanovnika, onog koji je poželio bolje, drugačije, za sebe i svoju djecu. Otišli, napustili ono što su sami ili njihovi preci s mukom, marom i žarom stvarali.

Izostanak ljudskog prisustva najprije primijeti korov, potom ptice koje nanesu sjemenje. Malo kiše, malo raspadanja uokolo, sjeme postane stabljika. Nema je tko sasjeći, pokazati da je nepoželjna, da je to ljudski dom. Jer više nije.

Neki krajevi su pitomiji, neki su suroviji. Prođemo li Korčulom, Blatom, Stonom i naiđemo u kamenom uličnom nizu na zidine davno sagnjelih prozora, vidjet ćemo kako su unutrašnjost nekadašnje kuće ispunili krošnjama limuni koji rađaju limune, žute, sočne, kao da su ih njegovali okorjeli voćari…a nisu. Nije nitko. Samonikli.

Maknemo li se s juga tražeć’ gdje je još veća tuga, napuštene kuće ćemo razlikovati od južnih po biljkama koje u njima rastu. Evo, u jednoj je smokva, još je dobro. Još bi mogli ljudi, bilo koji… natrag. Idemo dalje i evo puzavica, bršljana koji se penju po tuđem tijelu jer svoga nemaju uzimajući svjetlo svemu pod sobom. Najgori su smokvaći. Ne donose ploda. A šire se poput korova i narastu nekoliko metara u visinu. Svojim širokim listovima daju dubok hlad (ne znam kako se drugdje naziva to stablo, ima li kakav stručan naziv pa nek’ ostane smokvać).

Dvorište u kojem se nalazi smokvać će opustjeti, rekla mi je majka. Otkud ti to? Ne znam, pogledaj oko sebe pa ćeš vidjeti. U dvorištu moga ćaće je bio veliki smokvać i eno ga pusto ostade. Pa zašto ga niste odsjekli, pitam. Zato što je pružao najbolji hlad i zato što nitko nije vjerovao u te priče. Ali vidiš, sestre se poudale, a braća nemaju muškog nasljednika i loza moga ćaće se ugasi. Dvorište opusti.

Gdje god sam vidio napušteno dvorište, tamo se oholio i smokvać.

stara kuca

Tko zna, možda stvarno smokvać svojom energijom utječe na svoj okoliš kojeg nemilice s vremenom širi, možda svojom neplodnošću izaziva neplodnost kod ljudi. A možda je on samo vjesnik, indikator onoga što bi se dogodilo ovako ili onako. Kako god bilo, valja ga iskorijeniti. Za svaki slučaj.

Neke kuće traju. Makar u siromaštvu, makar se sporo mijenjale, još sporije uređivale. Uvijek je netko tamo i čuje se cika djece.

Neki ljudi ne odlaze. Neki odlaze. Ne valja sistem. Država. Stranka. Grad. Potplaćeni su. Odlaze tražiti sreću drugdje. Gdje je drugačiji jezik, drugačiji korov raste. Zbog djece, što će ovdje, tamo će im moći pružiti sve.

I doista, tamo se rode talenti, u društvu koje to zna primijetiti i razviti. Tamo ljudi procvjetaju, pronađu sebe, svoju svrhu i smisao. I sreću.

Neki ostaju. Ma što se uokolo događalo. Kao da su kamen. Nepomični. Kao da su kukavice koje se boje novoga, drugačijega. A nisu.

Ljudi odlaze i ljudi ostaju zbog istog razloga – da spase živu glavu.

stara kuca

Kako to?

O genetici je riječ. Neki su u svoje tijelo, u svoj DNK ugradili svoj zavičaj. U njima je voda s izvora il’ bunara, miris jasena s proljeća, list graba i drače, lišaj s kamena; kroz sebe živim čine minerale, mirise i okuse, smilje i lozu, djetelinu i rosu s kojom se umiva jutrom. Tamo gdje toga nema, oni preživjeti ne mogu. Uvenut će, usahnuti u žalu za svojim krajem.

Kao da su stabla iščupana na jednom mjestu i presađena na neko drugo. Ovdje neće uspjeti stabla limuna sa svojim mesnatim listovima, neće se obraniti „sa dva smiješna trna niti snom“ od bure, od suhog zraka. Zato će bajam izrasti sam. U kamenu. Imat će izbrazdanu i grubu koru poput stijena koje more udara bez prestanka. Poput težačkih ruku.

Opet, neki drugi ljudi se mogu preseliti bilo gdje, ne vežu ih nevidljivi konci sa zavičajem, njihova DNK nije u se pripustila ništa iz okoliša. Zavičaj je tek nostalgična točka za koju se tu i tamo okači koji uzdah. Nije nasušna, životno bitna potreba.

Zato, ne sudimo onima koji odlaze. Ne sudimo onima koji ostaju. Jedni odlaze zato što mogu, drugi ostaju zato što ne mogu otići. Poput stabala su čuvari tog grumena zemlje ispod sebe. I u sebi.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
6 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
28.juni
Gost
28.juni
1 godina prije

Koliko je važan izbor leksike i ostalih jezičkostilskih sredstava toliko je vazan način kazivanja i piščeva subjektivnost. Kod Alerika svaka riječ cvili , ne osudjuje ,ali žali.Svud u regionu je isto ili slično.Ne osudjujem ni ja, ali mi je žao mladosti koja ode uz posljednji zvuk točkova na koferima . Uživala sam čitajući ovu toplu pripovijest.Alerik je i vise nego dobro u metaforičko- simboličkom smislu prikazao prazna dvorišta i voće koje prkosi svim nedaćama.Mozda bas kao i oni oni koji su tu rodjeni i ponikli… A otišli su! Nažalost. Dobar pisac će doprijeti do srca čitalaca.A Alerik je to ovdje uspio.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
1 godina prije

‘Uz posljednji zvuk točkova na koferima’ – ovo je ravno Bregovićevom ‘rukav invalida na vjetru (uvijek osjetim divljenje i blagu zavist kad vidim toliku slikovitost u samo nekoliko riječi)’. Bravo! I hvala:)

28.juni
Gost
28.juni
1 godina prije

👌👌👌👌😊😊😉

debeli pas
Gost
debeli pas
1 godina prije

Lijepo je sve autor rekao. Želim mu još puno dobre inspiracije, smisla i povezanosti s izvorom.

otpisani
Member
Famed Member
otpisani
1 godina prije

Umjetnička vrijednost teksta – čista petica…
Poanta – slaba dvojka…

dudi...
Gost
dudi...
1 godina prije

ovo je super tekst…!!!!!!!

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
6
0
()
x