Prošle godine napustio nas je Ivica Abramović zvani Johan. Veći dio života je proveo u Njemačkoj, čeznući za svojim zavičajem, za Grebnicama, za centrom sela koji je on nazvao Njujorkom.
Johan je bio, reklo bi se, običan, mali čovjek. Dobroćudan, vrijedan, nesklon nasilju ili vrijeđanju bilo koga, i veliki ljubitelj druženja uz dobru kapljicu. Volio je šalu, često je praveći i na svoj račun. O njemu su zabilježene mnoge anegdote koje se i sad pričaju, a koje je i on sam nekada „začinjavao“ nekim detaljima, da bi bile zanimljivije.
Poznata je ona anegdota kad je on sa svojim mlađim rođakom Vinkom tek stigao u Njemačku, gdje su iznajmili stan. Rođak je tako, obilazeći prostorije otišao na tavan i tamo našao klavir, pa se pun uzbuđenja vratio i pričao Johanu:
„Da vidiš, na tavanu ima pravi klavir, ispravan, čak sam malo probao i svirati!“ A Johan ga je na to, kao stariji, ozbiljno ukorio: „Ne koristi tako neoprezno tuđe stvari, možeš dobiti kakvu bolest, jer ko zna ko je to prije tebe stavljao u usta!“
Poznata je i anegdota o Johanu kad se spremao na odmor kući i od sreće napio prije polaska. Nije se više trijeznio dok se ponovo nije vratio u Njemačku, a kad se tamo vratio i otrijeznio prvo je pitao, s nestrpljenjem: „Šta čekamo, kad ćemo već jednom krenuti na odmor?“ 🙂
I tako, mnogo toga bi se moglo pričati o Johanu, ali ništa iz čega bi se moglo vidjeti da ga neko pamti po ružnom. Sjećanje na njega kod svih koji su ga poznavali izaziva samo blagi osmijeh na licu i sjećanje na dobrog čovjeka. Nikoga on nije oštetio. Pomogao je kome je koliko mogao, a odmogao nije nikome. Sve što je u kafanama potrošio, sam je zaradio. Počastio je i druge koliko mu je doteklo, mada su se njegovi trudili da baš ne pretekne mnogo, ne zbog šktosti, nego da mu očuvaju zdravlje koliko više mogu. Tako da mu ne oduzmu veliku životnu radost, a i da ne pretjera u uživanju toliko da ga ono ubije. Čini se da su u tome našli neku mjeru, ako ona postoji.
Johan je odživio svoj život ipak onako kako se on u datim okolnostima mogao pristojno odživjeti. Uspio je ono što mnogima ne polazi za rukom, mada se trude svim silama i sredstvima da baš to postignu – da ostanu ljudima koji su ih poznavali u lijepom sjećanju. Johan je, nikada se ne trudeći, postigao baš to, sa nekom neopisivom lakoćom. Bio je istovremeno tako mali, a tako velik, i tako velik, a tako mali. Bio je samo ono što jest, nije ni pokušavao biti ništa drugo, nije glumio ni veličinu, niti je pred bilo kim puzio. Bio je samo čovjek, a takvih je sve manje.