fbpx

Moj rođak iz Turske

Nostalgija - Bosna i Hercegovina - © Kemal Becirevic

Još nisam bila u školi naučila ništa o zemljama svijeta, a bilo mi je toliko godina da je sasvim razumljivo što sam još vjerovala u sve izmišljene priče starije sestre o dalekim zemaljama. Njeni opisi su sličili opisima neistraženih dijelova svijeta srednjovjekovnih putopisaca kojima je cilj bila zabava i pažnja čitalaca, a ne istina.

Televiziju sam imala priliku gledati samo kada bi amidžinci Fatimi u popodnevnim satima dosadila dječja graja ispod prozora, pa bi nam dozvolila da uđemo u kuću i pogledamo nešto iz televizijskog programa što je po njenoj ocjeni bilo za nas prikladno. Moj svijet se prostirao do vrhova brda koja su bili viša od brda na koje sam se često penjala želeći vidjeti što dalje, nadajući se svaki put da ću vidjeti nešto što se prije iz nekog razloga nije moglo razaznati. Moja je sestra tvrdila da je crvenilo koje se pokaže kada sunce zalazi ustvari Njemačka, a ja sam joj, sve dok nisam u školi na časovima geografije počela učiti o planetama, kontinentima i državama koje na njima postoje, vjerovala bez imalo sumnje. Sva djeca su znala da postoji Njemačka, a to je država u koju su naši očevi odlazili i iz nje se vraćali, ali je bilo i onih koji su prvo počeli rijetko dolaziti, sve dok više niko nije ni očekivao da se vrate. Nakon izvjesnog vremena saznalo bi se da su u tom za nas dalekom i nepoznatom svijetu započeli novi život.

Jednog dana u dvorištu naše kuće parkirao se plavi automobil. Na zvuk automobila otac i majka su izašli iz kuće, a mi djeca za njima smo radoznalo provirivali iza prozorskih zavjesa. Tad sam prvi put uživo vidjela čovjeka u odijelu sa kravatom tako da mi je cijeli prizor bio filmski. Mercedes i čovjek sa kravatom u našem dvorištu! To je bio događaj vrijedan pažnje svih stanovnika sela do kojeg je teško bilo doći konjskim kolima, a kamoli automobilom. Pogotovo u rano proljeće kada voda od otopljenog snijega odnese kamenje i pijesak, pa se stvore velike pukotine koje muškarci iz našeg sela danima zatrpavaju, i tek što ih zatrpaju, ponovo padne kiša, što ubija volju u ljudima da popravljaju put prije nego što se otopi snijeg i prestanu padati obilne kiše.

Ali, ovaj put, putnika je bacio u sjenu automobil, za koji sam od odraslih čula da se zove mercedes. Sigurna sam da putnik kojeg je dovezao mercedes nije bio nepoznat, a samim tim bio je zanimljiv. Danima bi se u selu pričalo samo o mercedesu. Putnik kojeg je dovezao plavi mercedes bio je očev amidža Bajram, kojeg smo svi zvali skraćeno Bajro. Između dva svjetska rata amidža Bajro, iz razloga koje tada nisam mogla razumjeti, zajedno sa svojim roditeljima napustio je rodno selo i otišao u Tursku. Tamo su njegovi roditelji zamijenili prezime Varcarević sa Karaduman, tako da se naš neobični gost ustvari zvao Bajram Karaduman.

Njegovim dolaskom moj svijet se proširio na još jednu državu, mada mi nije bilo jasno je li ta zemlja na istoku ili na zapadu, znala sam samo da je daleko. Od naših prijašnjih gostiju Bajro se razlikovao i po poklonima. Zahvljajujući njemu ja sam u svojoj desetoj godini dobila prave biserne naušnice zbog kojih sam pristala da mi amidžinca iglom probije uši, kao što je to radila svim djevojčicama u selu.

Trećeg dana od njegovog dolaska pošla sam s ocem i amidžom Bajrom u obilazak sela i okolnih livada i šuma. Kada smo došli do osamljenog voćnajka nedaleko od sela, amdiža Bajro je sjeo pod oronulu jabuku. Pogled mu je postao sjetan, a u očima su se svjetlucale suze koje je pokušavo sakriti spuštajući pogled.

Upitala sam oca: „Zašto smo došli ovdje? Zašto amdiža Bajro plače?“ Umjesto oca odgovorio je amidža Bajro: „Drago dijete, davno nekada u ovome voćnjaku je bila kuća. U toj kući sam ja rođen.“ Iako sam sa seoskom djecom svakog ljeta u ovome voćnjaku brala jagode, a potom se igrala u hladovini koju su pravila oronula stabla krušaka, jabuka, šljiva i duda, tek tada sam primijetila na nekim mjestima ostatke temelja neke građevine.

Iz očevog i amidžinog razgovora sam saznala da je amidžin otac bio aga, da je imao mnogo zemlje, ali da tu zemlju nisu obrađivali amidžini roditelji, nego su imali seljake koji su radili za njih. Pošto je amidža, pričajući o svome životu, pominjao kralja, žandare, kotare, kotarski sud i još mnogo štošta za šta nikad prije nisam čula, a i ako sam čula onda sam to pročitala u nekoj narodnoj pripovijetci ili bajci, pomislila sam da amidža izmišlja ili da ima preko sto godina. Nisam umjela više ništa pitati, mada mi je mnogo toga bilo nejasno.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
1 Comment
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
PanSlaven
Gost
PanSlaven
3 godine prije

hvala. Očekujemo nastavak u kojem će biti objašnjene nejasnoće:)

POVEZANE VIJESTI

Izbornik