fbpx

Na pisanje me natjerala nužda

Riba som

Najčešće pitanje koje su mi djeca postavljala u školama u kojima sam gostovao kao pjesnik je bilo – kako sam počeo pisati? Pošto je to u mom slučaju pomalo neobično, ja sam odgovor i napisao.

Prva četiri desetljeća svoga života nisam ni sanjao da bih umio napisati pjesmu. Nisam ni pokušavao. Dobro, napisao bih ja u mladosti nešto što bi se možda jedva moglo zvati i pjesmom, u stihu, sve se lijepo rimovalo, ali to bi bio tek opis nekog događaja, i na tome se završavalo. A onda je došao rat i ja sam se sa svojom obitelji našao u Nizozemskoj. Nismo u početku znali jezik i najviše smo bili sami, upućeni jedni na druge. Tako sam se ja najčešće igrao sa svojom kćerkom Ivanom, koja je tek završavala prvi razred osnovne škole. Imao sam u igri razne uloge: bio sam nekada učitelj, frizer, doktor, a ponekad i konj, jer igra nije smjela trpjeti.

Ali problem bi nastao kad bi Ivana tražila da joj recitiram dječje pjesmice, a ja sam napamet znao samo Pačiju školu i Ko to, ko to šuška, a Ivani to nije bilo dovoljno. Ja bih se uzvrpoljio pa ponovio iste, ali ona je htjela nove i ja na kraju ne bih imao kud nego bih morao priznati da ne znam više. To je bilo iznenađenje za nju, jer tate bi trebalo sve da znaju. Čak se i naljutila: „Kako ne znaš, a vidi koliki si? I što nisi više učio kad si išao u školu?!“ Vidim ja da mi se loše piše, da će mi ugled uzornog tate otići do vraga ako nešto ne smislim. Naših knjiga ovdje nemamo, ne mogu se tako dokopati neke pjesme, ali padne mi na pamet da sam nekad i sam mogao nešto napisati i odlučim pokušati. Naravno, neće to biti baš neko djelo, jer nisam ja pravi pjesnik, samo oni mogu napisati prave pjesme, ali Ivana je mala i neće ni ona znati sve te razlike u kvaliteti uočiti pa ću se nekako izvući.

Tako je nastala moja prva pjesma Repovi, gdje su na smiješan način opisani repovi kod životinja kroz pitanja koja je unuka postavljala zbunjenom djedu. Napisao sam je na poslu, u pauzi, i dolazeći kući već s vrata sam mahao papirom pokazujući ga Ivani: „Imam novu pjesmu za tebe!“ Odmah smo sjeli, ja sam joj pročitao pjesmu, a ona je bila oduševljena. Sve je to, dok je nešto radila na dovršavanju pripreme ručka, slušala i moja supruga i uključila se: „A, jest lijepa pjesma! Ko je to napisao, ne sjećam je se?“ Ja je prvo pogledam onako ispod oka, s čuđenjem, da provjerim šali li se, ili mi se ruga? Gle, dobra pjesma, a ja je napisao! Gdje to može biti, pa nisam ja pjesnik?! Ali po njenom izrazu lica na brzinu zaključih da ona misli ozbiljno i u trenu odlučih priznati da sam ja autor, mada sam imao namjeru Ivani reći da je to napisao neki pravi pjesnik, da bude zadovoljnija. Još se malo važan napravih pa rekoh: „Naravno da je nisi nikada ranije čula, kad nije bila napisana. To sam ja danas napisao.“

Tek tada se moja supruga nasmija, i to ironično: „Ti napisao? E, mogu zamisliti, da ti napišeš pjesmu, na što bi ona ličila!“ „Kako, na što bi ličila?“, pomalo ću uvrijeđeno ja. „Ni na što, eto na što! Znam te tolike godine, to pričaj nekome drugom o pisanju pjesama, znaš?“, bila je neumoljiva ona. E, tad se u meni nešto uzjoguni pa krenuh na klizav teren: „Ama, ja takvih pjesama mogu napisati koliko hoćeš i kad hoćeš!“ „Dobro, pjesniče, hajde napiši sad!“, nije popuštala, a ja odoh još dalje: „Hajde, reci o čemu hoćeš?“, kao ja sad mogu napisati o čemu god želi i kad želi, mada ni sam nisam u to vjerovao. Ta prva pjesma je možda i ispala dobro, ali tko zna kojim se slučajem to dogodilo. Žena se malo osvrnu oko sebe, prvo što spazi bijaše akvarij s ribama i zapovijedi: „O ribama!“ Uh! Gdje mi baš ribe nađe!? Ja sam očekavao nešto o cvijeću, ljubavi, djeci, a ona – ribe! Već se pokajah zbog svoje tvrdoglavosti, ali sad je bilo kasno.

Dakle ribe? Ne znam kako ni zašto, ali od svih riba, meni prvo na pamet pade som, za koga tvrde da je glupa riba. Kažu – glup k’o som! Stvarno mi nije jasno zašto mi je som pao na pamet. Nita ga je itko spominjao tko zna koliko dugo, niti sam slučajno pogledao u ogledalo pa se iznenadio: „Gle, som!“, niti išta slično. Ali nisam više razmišljao o tome nego samo kako je som glup, i napišem ovakvu pjesmu:

Som

Korila je somica
nevjernoga muža:
sa štukom se viđa
kod kućice puža.

Zatim da se često
kod oklopa raka
viđa s deverikom
malo prije mraka.

A za onu mladicu
cijela bara priča:
sastaje se kradom
kod lokvanja griča.

Sluša ženske kritike
muž u jadu svom:
“Eh, da imam sve te ribe,
ne bih bio – som!“

Nije prošlo više od deset minuta, bilo je sve gotovo, i pročitam ja to mojoj ženi, a ona me sumnjičavo odmjeri od glave do pete pa pita: „I ti to sad napisao?!“ „Sada, nego kada ću? Jesi li mi tražila pjesmu o ribama – evo ih čitavo jato!“ Njoj je još neko vrijeme sve bilo sumnjivo, a meni je to dalo ideju kako bih mogao svaki dan napisati po neku pjesmicu za kćerku i tako vratiti poljuljani ugled tate. Tako sam i učinio i spasio se, a kasnije je sve išlo svojim tokom.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
5 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Dreamer
Gost
Dreamer
3 godine prije

Dobra!

TomRy
Gost
TomRy
3 godine prije

Lopova ucini prilika,
a pjesnika neprilika!

Koča Popović
Gost
Koča Popović
3 godine prije

Znao sam da je naš Ivo Kobaš kompletno ljudsko biće. Slutio sam i sad mi drago. Nadam se da ce ostati dugo svima dostupan.

Rabotnik
Gost
Rabotnik
3 godine prije

Bravo Ivo! Naklon do poda. Tvoje clanke citam sa zadovoljstvom.

Pjesma o somu nije bas ni tako naivna 🙂 nasmijao sam se, zasto bas som sa štukom vara…kako kaze ona narodna …se ko štuka. 😉

Igor
Gost
Igor
3 godine prije

Eh kako danas zivimo da nisam imao vremenana procitati tvoj tekst Ivo i evo sada u tramvaju se vozim i smijem se od srca tekstu 🙂
Dan nije mogao poceti lijepse, hvala Ti 🙂

POVEZANE VIJESTI

Izbornik