Namik – sretnik u prirodi

Kažu da je za sreću potrebno malo, ali ako znate biti sretni. Za one koji ne znaju, ne pomažu nikakav bogatstva niti uspjesi.

O formuli po kojoj se može postati sretan raspravlja se od kad je svijeta. I pored toga, čini se da se „učilo vrijedno, od srijede do petka, al se nije maklo dalje od početka“. Stojimo tamo gdje su bili i svi naši prethodnici. Svako od nas ima svoju formulu sreće, ali ona ne daje kod svakog iste rezultate.

Kad razmišljam konkretno o sretnim ljudima, često pomislim na svog kolegu Namika Suljića iz Orašja. To je čovjek koji je, bar tako izgleda, uvijek umio u životu naći ono čemu će se radovati i u čemu će uživati, a pri tome drugoga ne oštetiti. Ali, takav dojam imam, on najviše uživa u dvije stvari: u pomaganju drugima i u prirodi.

Dok smo radili u školi, gotovo da je bilo pravilo Namiku dati odjeljenje koje je bilo sastavljeno od slabijih učenika, trogodišnjeg ili čak dvogodišnjeg obrazovanja jer je on za njih imao najviše ljubavi i razumijevanja. Borio se za svakog od njih koliko je to bilo moguće, koristio se raznim metodama i trikovima kako bi ih izvukao iz živog blata u koje su ponekad upadali, a i učenici su njega voljeli. Uvijek je bio spreman za šalu i na svoj i na tuđi račun, ali nikada to nije prelazilo neku lijepu granicu, nikada nikoga nije šalom pokušao omalovažiti. Bio je sretan kad god je nekome pomogao, ali se opet nije odricao nekih svojih zadovoljstava. Radio je za druge, imao je snage i energije za sve kao kakav supermen, i kada bi sve obavio za druge, tu su bili njegovi hobiji i uživanja. Nekada su trebali i kompromisi. Recimo, volio je lov, prije svega zbog hodanja kroz prirodu, opuštanja i druženja s ljudima, ali nije htio opterećivati suprugu održavanjem njegove lovačke odjeće i opreme. On je sam čistio i prao svoju lovačku odjeću u školi gdje je radio, na pauzama i odmorima.

Rijeka Sava mu je bila kroz čitav život drugi dom. Ljeti je tamo plivao, trenirao. Znao je svezati čamac za nogu i vući ga, plivajući uzvodno stotinama metara što bi pošlo za rukom samo vrlo vještim, fizički izvrsno pripremljenim plivačima, a on je bio takav. Na Savi bi lovio ribu koju je ponekad i prodavao, ali više bi podijelio besplatno. I kad bi prodavao, to bi bilo onako kako to Namiku i priliči – pošto ko hoće, a ako nema novaca, može i džaba. Nikada njemu zarada nije bila u prvom planu, nije u sebi imao nimalo pohlepe niti želje za vlašću. Kad su ga poslije rata postavili da bude šef komunalnog poduzeća, on je većinu vremena provodio na putevima lopatajući s ostalim radnicima i u tome je umio uživati. Kada Sava nadođe i nosi mnoga iščupana stabla, on ih pomoću svog čamca izvuče na obalu i kasnije sve iscijepa sjekirom i spremi sebi za zimu. Mogao bi on to uraditi i motornom pilom; ima ljudi koji bi mu rado, i to besplatno pomogli, ali to ne bi bilo uživanje za Namika. On je stalno fizički aktivan i sada duboko u osmom desetljeću života na plećima s godinama se nosi mladalački i sportski. Živi u prirodi i s prirodom. Nikada se od nje nije odvojio. Prokrstario je po svim šumama u okolici ko zna koliko puta. Zna svako mjesto gdje se mogu vidjeti koje životinje i ptice, gdje u Savi ima koje vrste ribe i kada. Zna u koje se godišnje doba najljepše naći na kom mjestu. Zna uživati na svoj način i sada, u penzionerskim danima, uvijek ćete Namika sresti nasmijanog, zadovoljnog.

Eto, kad razmišljam o onoj formuli s početka teksta, često pomislim kako je Namik jedan od onih ljudi koji su mnogo bliži njenom pravilnom tumačenju od većine. Uvijek se obradujem kad ga sretnem, jer on nikada ne kuka, uvijek ima neku šalu, s njim se uvijek ugodno porazgovara. On je sretan, i to prenosi i na druge. A takvih je sve manje…