Braća mogu biti, ne samo fizički, toliko slična da, kad upoznate jednoga, kao da ste upoznali i drugoga. A mogu biti i toliko različiti da isto pravilo važi – kad upoznate jednoga, kao da ste upoznali i drugoga. Jer sve što važi za prvoga, ne važi za drugoga.
Ali zanimljivo je da i najrazličitija braća opet imaju neke zajedničke crte i da se sve svede na kraju na to da se od povezanosti ne može pobjeći. U mom kraju su bila dva vrlo različita brata. Jedan je bio vrijedan i cijeli život je proveo radeći kao mrav. Drugi je bio toliko lijen da je njegovo ime postalo sinonim za lijenost. Kad bi za nekoga rekli da je lijen kao taj brat, to je bilo ono od čega se dalje nije moglo ići. Prvi brat je bio poštenjačina, a drugi je volio ukrasti. Ne velike i krupne stvari, ali nešto za pojesti, popiti, neku svakodnevnu potrepštinu, to mu je bilo kao usputno. Ni fizički nisu bili slični. Prvi je bio visok i proćelav, a drugi osrednjeg rasta, s gustom kosom i u starosti.
Ali imali su i zajedničkih, sličnih osobina. Obojica su bili nepismeni i nisu marili za bilo kakvo obrazovanje. Obojica su bili u sjenci žena i nisu im se mogli suprotstaviti, mada su to priželjkivali. Tako, kada se njihove žene posvađaju, ni njih dvojica nisu smjeli komunicirati, iako su to željeli. Prolazili bi jedan pored drugoga da se i ne pozdrave, okrećući glavu na drugu stranu, a nisu se mogli ne sretati, imali su kuće jednu pored druge.
Jednom tako, u periodu njihove nekomunikacije, susjed je primijetio da već danima jedan od njih ode u nedaleku šumu, a nedugo poslije toga i drugi. Bilo mu je neobično, znao je da ne razgovaraju, a u isto vrijeme idu u istom pravcu, pa je odlučio jednog dana krenuti za njima i vidjeti šta se to dešava. Išao je oprezno i prišao im toliko blizu da je mogao čuti razgovor koji je već bio pri kraju: “I tako, veliš, maćeha je sjekirom potkratila stopalo kćerki, samo ne bi li je udala za princa?” “Jest, istina živa!”, potvrđivao je brat lijenčina. “Eto šta ti je maćeha! Ma, nema brata dok ne rodi majka!” “Tako je! Hajde sad da se razilazimo, a sutra će biti nova priča. Ti kreni prvi, da one naše rospije ne posumnjaju. I nemoj nam zaboraviti dvodecku šljivke!”
To je bio kraj razgovora. Dakle, oni su dolazili da pričaju bajke i da se druže. To je bio njihov “izlazak”. Trenuci opuštanja, uživanja. Odlazak u kazalište. To su bili trenuci u kojima su oni pokazivali koliko su slični, gdje je bilo tako očito da su – braća.
I zato ako nam se nekada učini da s bratom nemamo ništa zajedničko, trebamo razmisliti još jednom. Kad bolje razmislimo, vidjet ćemo da imamo itekako zajedničkih osobina. Jer “krv nije voda“.
Ovisi o situaciji, o razlogu zbog kojeg su se posvadjali ili zbog kojeg ne pricaju. Ako se radi o necemu jako bitnom, za sto su jako vezani, moze doci i do prolijevanja krvi.
U gornjem primjeru oba brata su procijenila da im je korisnije skriveno komunicirati. Mada bi se moglo preporuciti i otvoreno pokazivanje prijateljskih bratskih odnosa. Mozda bi i njihove zene od toga nesto mogle nauciti, na svekoliko zadovoljstvo.