Ne sudimo prebrzo

Nekada nam sve ukazuje da je nešto crno, a ono je bijelo, ili obratno. Ako požurimo, ako temeljitije ne sagledamo sve detalje, možemo grdno pogriješiti.

Vjerujem da nam se svima dešavalo da pogriješimo, recimo, u osudi postupka neke osobe, a da se kasnije pokaže kako je ta osoba bila nevina. Da nije počinila ono za što smo je optužili. Mi smo čak sve vidjeli, a na kraju se pokaže da nismo dobro vidjeli. Vic, o kome bi drugom nego o Muji, to dobro ilustrira:

Fata se razboljela pa je Mujo morao pomusti kravu. Sjeo je pored nje i počeo je musti, ali krava je mahnula smrdljivim i prljavim repom i udarila ga po licu. Mujo joj zaveže rep za nogu i nastavi musti, ali kanap kojim ga je vezao bio je truo, krava ga repom prekine, oslobodi rep, pa Muju ponovo mlatne. Naljuti se on, uzme neku klupu i stavi je iza krave, stane na nju i zaveže kravi rep za plafon, pa neka ga sad oslobodi ako može! Taman kad je privezao rep, pukne mu učkur i padnu pantalone, a u tom trenu radoznala Fata uđe u štalu vidjeti kako se Mujo snalazi na novom poslu i vidi ga sa spuštenim pantalonama iza krave. „Šta to radiš, crni Mujo?!“, vrisnu Fata kad je vidjela ovaj prizor. „Radim to što vidiš da radim, šta bih drugo?! Bilo šta drugo da ti kažem, ne bi mi vjerovala“, ljutito će Mujo.

Sjećam se kako sam ja jednom brzopleto donio odluku i pogriješio. Radio sam u školi, a svi mi zaposleni smo parkirali automobile ispred škole, na ulici i na dijelu školskog terena. Tih dana se nekoliko puta dogodilo da je neko na automobilima profesora isjekao gume. Ja sam na odmoru skoknuo nešto do Spomen-doma koji je bio preko puta škole i vraćao se žurno kad sam primijetio jednog nepoznatog dječaka kako taman pored mojih kola čučnu i poče se osvrtati lijevo i desno, te gledati prema kući koja je bila pored škole, jedino se ne osvrćući iza leđa, tamo odakle sam ja dolazio. Odmah mi je palo na pamet sječenje guma. U nekoliko brzih skokova sam se našao iza njega, i gle čuda, vidim da u ruci drži skalpel! Sve mi je bilo jasno. Ščepao sam ga čvrsto i poveo u zgradu dvjesta metara dalje, u Policiju. Nisu pomogli ni njegovi pokušaji da se otrgne iz mojih ruku niti priča da ništa nije kriv. Taman posla da tvrdoglavog Bosanca razuvjeri tako lako kad ovaj sebi nešto zacrta! Vjerovao sam više svojim očima nego njemu i gotovo. Predao sam ga u Policiju i objasnio o čemu je riječ. Oni su ga ispitali, a kasnije me šef pozvao da me izvijesti o rezultatima istrage. Saznali su da je dječak uzoran u svakom pogledu, odličan učenik, i da zaljubio se u djevojčicu iz kuće u koju je gledao. Krio se iza auta jer se plašio da ga neko ne vidi, stidio se. „Ali skalpel u ruci?!“, još sam ja pokušavao opravdati svoju brzopletost. I za to je postojalo objašnjenje. Dječak je prvo, kao slučajno, zastao i skalpelom oštrio olovku, kako bi bio manje sumnjiv, čekajući zgodnu priliku da pritrči i sakrije se iza auta.

Šta reći?! Ispričao sam se dječaku, a iduće godine on je već bio srednjoškolac i moj učenik. Taj događaj je ostao naša tajna. Još jednom sam mu se ispričao na početku prvog razreda, a onda taj događaj više nismo spominjali. Izgradili smo lijepe međusobne odnose. Vjerujem da ni on nije zaboravio ovaj svoj doživljaj, a ja ga se ponekad sjetim kada trebam nešto odlučiti, a nisam siguran koja je opcija prava. Sjetim se da ne trebam odluku samo prelomiti preko koljena; da trebam imati čvrste argumente i ne napraviti istu grešku kao nekada davno, tako da i od te neprijatnosti koju sam nekada davno doživio ima i koristi.