Ne zarađujte na izbjeglicama

Tema izbjeglica nikako ne silazi s dnevnog reda. Mijenjaju se samo područja s kojih dolaze, a uzroci su uvijek vrlo slični, uvijek se bježi od zla.

Mi s područja bivše Jugoslavije smo posebno uključeni u ovu priču. Kod nas je uvijek neko od nekoga bježao, i uvijek nalazio neki krov nad glavom kod nekoga, bar privremeno, dok se ne snađe. Ja sam sa Save, s rijeke koja je uvijek bila neka granica preko koje se i bježalo, na jednu ili na drugu obalu. Bježalo se, recimo, iz Turske u Austriju i obratno kako bi se izbjegli određeni zakoni. Evo, i sada se dešava isto, samo se države drukčije zovu. Prijeđeš Savu, i riješio si se belaja!

Ali u današnje vrijeme većina izbjeglica ne ide na tako kratke relacije, samo preko rijeke. Idu mnogo dalje i u većim grupama. Velike daljine se teško mogu savladati samo pješačenjem i potreban je prijevoz, a za to su potrebni novci. Sve vrijeme se mora jesti, spavati i tako trošiti novci. Mnogo je ljudi koji suosjećaju s tim nesretnim ljudima i koji im pomažu koliko mogu. Mnogi od nas se sjete svojih izbjegličkih dana ili priča svojih bližnjih kako su se mučili kao izbjeglice.

Ali ima ionih koji su na svoje muke davno zaboravili i koji se ponašaju prema izbjeglicama kako prema bićima manje vrijednosti. Često ih čujem ovdje u Nizozemskoj kako komentiraju postupke prema izbjeglicama i kako izbjeglice okrivljuju za sve i svašta. Jedna zemljakinja mi se žali kako njena kćerka, po svoj prilici, neće moći brzo dobiti stan u Amsterdamu „jer sad izbjeglice dobiše sve stanove“. Uz to se ona čudi što im dozvoljavaju dolazak, što ih ne usmjere u neke druge zemlje?! Ne sjeća se da je ona isto tako došla prije četvrt stoljeća i dobila stan i kako je tada mislila da je baš tako ispravno postupati. Zašto ona nije otišla u neku drugu zemlju, susjednu, nego je prešla nekoliko granica i došla baš ovdje, a sad smatra da bi drugi trebali učiniti drukčije?

No, nisu samo kritike nevolja za izbjeglice. Neki ljudi ih vide kao šansu za dobru zaradu. Bezobrazno skupo im naplaćuju za prijevoz, a onda ih izbace negdje gdje nisu ni blizu granice i slažu im da su na granici. Naplate im masno prenoćište, pa čak i to da napune mobitel. I informacije naplate. Sve to pravdaju rizikom u koji se upuštaju. Sjećam se jednog zemljaka koji je u žurbi poginuo prevozeći izbjeglice, samo kako bi što više tura napravio i u kratkom vremenu zaradio što više.

Razumljivo je da se želi zaraditi, da se treba i iskoristiti neka mogućnost za više raditi kad je sezona posla. Za vrijeme sjetve ili žetve na selu radni dan uvijek traje duže i čak je za pohvalu ako se u to vrijeme neko dodatno angažira. Ali zarađivati na izbjeglicama, na tuđoj muci, nije nimalo časno. A tek kad te zarade prelaze sve norme, kad prerastaju u pljačku, to postaje kriminal. Čak i zločin u nekim slučajevima. Čovjek koji u sebi ima dovoljno ljudskosti nikada se neće upustiti u ovakve poslove. Procijenit će po svojim kriterijima treba li pomoći nekome od izbjeglica i do koje mjere. Možda će mu i nešto naplatiti, prodati, ali nikako po pretjeranoj cijeni. Najmanje što se može učiniti za ove nesretnike je bar im ne odmagati.

Svima onima koji u izbjeglicama vide šansu za dobrom zaradom poručio bih samo da se pokušaju zamisliti u ulozi tih ljudi. A oni koji ni to ne mogu… Njima ne vrijedi svakako ništa poručivati.